S 40 godina radnog iskustva, medicinski tehničar Dragan Dokšanović nije samo svjedok promjena u medicini, već i nepokolebljivi stup podrške za svakog pacijenta koji je prošao kroz vrata vinkovačke bolnice. Jedan je od „heroja iz sjene” čijoj je predanosti, ustrajnosti i osjećajnosti posvećen i Međunarodni dan sestrinstva, 12. svibnja.
Nije to onako kako je nekada bilo, napominje 62-godišnji Dragan iz Strizivojne, inače magistar sestrinstva. Posla je, kaže, sve više, a stručnih ljudi sve manje. „Do prije 10 godina nisi mogao dobiti posao u struci, sada ih ne možemo naći, previše mladih odlazi trbuhom za kruhom”, upozorava Dokšanović koji cijeli svoj radni vijek provodi u Općoj županijskoj bolnici Vinkovci, na odjelu za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje.
Posao medicinske sestre i medicinskih tehničara, dodaje, više nije samo „uzmeš lavor, krpicu i malo okupaš pacijenta”, danas oni moraju biti i psiholozi svojim pacijentima, imati razvijene socijalne i razvojne vještine, biti specijalizirane za odjel u kojemu rade, postavljati dijagnoze, boriti se s papirologijom i uz sve to biti fizički i psihički jake, iz najgorega izvlačiti najbolje.
„Ljudi koji leže u bolnici nemaju nikoga osim nas. Liječnici ih liječe, ali kad obave svoj dio ostajemo im mi koji smo uz njih po cijele dane, za sve što treba”, kazao nam je junak naše priče. Osim toga, drastično su se promijenili i sami pacijenti. Informirani su o svojoj bolesti pa dođu pripremljeni, znaju točno što im sve treba, a u skladu s time porasli su i njihovi zahtjevi.
Kada smo zavirili u Draganovu radnu svakodnevicu, naišli smo na mnoštvo emocija, izazova, neprocjenjivih trenutaka, ali i nadljudske snage. Na njegovom radnom mjestu isprepliću se život i smrt, radost i tuga, iščekivanje i uzbuđenje.
„Dođemo ujutro oko 7 sati, raspodijelimo se po salama u kojima operacije počinju u 8. Veći dio smjene smo tamo, ovisno o programu, a tu su još i pripreme, čišćenje, namirivanje potrošenog. Sale rade do 15 sati i u prosjeku imaju 15 operacija dnevno, nakon toga smo posvećeni hitnim slučajevima tako da je cijeli dan ispunjen”, priča naš sugovornik.
Osim fizički, posao je zahtjevan i psihički jer, napominje, nije jednostavno gledati bolesne, umiruće, uplakanu rodbinu. „Kako nekome priopćiti da ima karcinom? Ili da su u nesreći stradali njegovi suputnici? U pitanju su ljudske sudbine i ne može to svatko. Ovdje svakodnevno gledamo ono što čini život, umiranje i rađanje. S pacijentima se smijemo i plačemo”, ističe. Dragan je svjedok svim mogućim situacijama u bolnici, budući da kao opslužuje sve odjele. Reanimacije, lomovi i krv svakako su mu najteži dio posla, dok je najljepši dolazak novog života na svijet.
Dokšanović je dio jedne od prvih generacija muških u medicinskoj školi, no zanimanje je s vremenom napredovalo pa ih danas ima dosta. Na odjelu ih je čak 12, u odnosu na tek tri žene.
„Super smo ekipa, imamo dobar odnos i stvarno je ugodno radno okruženje“, rekao je.
Još mu je tri godine ostalo do mirovine, a kada pogleda unazad što je sve prošao i doživio, spremno tvrdi kako ni u jednom trenutku nije požalio što je upravo sestrinstvo njegov poziv, baš kao i njegovoj ženi i kćeri. Jedino mu je, kaže, ponekad žao što se za njih rijetko čuje, osim u onim najkritičnijim situacijama, pa zaboravljamo da su upravo medicinske sestre i medicinski tehničari stupovi našeg zdravstvenog sustava i istinski heroji našega društva.
Junaci, sretan vam vaš dan.
