U današnje doba sve više ljudi pati od depresivnih i anksioznih poremećaja, ali, ističu i oni koji su s njima suočeni i stručnjaci, uz pravilan pristup, često ne odmah, ali u konačnici sigurno, dolazi do pozitivnog pomaka, smanjenja ili nestanka tegoba.
Svoje iskustvo života s anksiozno-depresivnim poremećajem, koji joj je dijagnosticiran prije petnaestak godina, te svoj put ka ozdravljenju s nama je podijelila Vinkovčanka Dubravka Mavrović,
„Shvatila sam da se osjećam nelagodno u velikom krugu ljudi, gužvi ili zatvorenom prostoru. Krenulo je s napadima panike za koje nisam znala što su. Drhtanje ruku, znojenje dlanova, jako lupanje srca i misli da se sa mnom događa nešto loše”.
Kao mlada osoba koja se nikad nije susrela s tim, nije znala kako bi roditeljima ili bližnjima objasnila što se s njom događa jer fizički, pokazale su pretrage koje je obavila, bila je potpuno zdrava osoba. Tek kada se javila psihologu otkriveno je što se s njom događa te započinje liječenje anksioznog poremećaja i napada panike.
„Nakon što sam promijenila mentalni sklop u glavi, došlo je do ozdravljenja. Sam sebi si najveći prijatelj, ali i neprijatelj. Dok sam bila mlađa, bilo mi je neugodno. Misliš da si jedini na svijetu koji to prolazi. Sada, kada sam starija, shvaćam da se puno ljudi se bori s anksioznošću. Brz način života, stres, loša financijska situacija, velike životne promjene i obiteljske situacije dovode do anksioznosti. Jednostavno, sada bih drukčije postupila”.
Postupno i uz razgovor sa psihologom, kaže, shvatila je da se anksioznost javlja kod emotivnih ljudi.
„Ljudi koji ne znaju isključiti emocije kad je potrebno. Ljudi koji nisu dovoljno čvrsti da se nose sa situacijama koje ti život donese. Takva sam ja bila. Još uvijek sam jako emotivna i pogađa me nepravda ili ružna riječ, napuštena životinja ili pojedinci, najviše nemoćni, koji se nađu u teškoj životnoj situaciji. Samo što sam sad čvrsta u glavi i znam se nositi s problemima”.
Okidač je, kaže Dubravka Mavrović, vjerojatno bila životna promjena odnosno završetak srednje škole i upis na fakultet.
„Promjena neke sigurnosti i čahure u kojoj sam bila. Jednostavno nisam bila dovoljno čvrsta za to. Međutim, fakultet sam završila, zaposlila se i potpuno normalno funkcioniram kao da nikad ništa nije bilo”. U procesu ozdravljenja, kaže, puno u joj pomogli konji. „Pronašla sam ljubav prema konju, jahanju, prirodi i boravku s tim plemenitim životinjama. Životinje općenito jako pozitivno utječu na svakog pojedinca, ali konji su me naučili da moram biti čvrsta”.
U svemu, kaže, velika je sreća što je imala podršku svojih bližnjih, koji su, nakon početne zbunjenosti, kada je postavljena dijagnoza dali sve od sebe da joj pomognu i budu uz nju.
„Hvala im na tome. Bez njih, danas ne bih bila osoba kakva jesam. Radim posao koji jako volim, jašem i dalje aktivno, treniram, putujem, družim se i uživam u životu maksimalno”.
Osobama koje se bore s anksioznošću naša sugovornica poručuje:
„Ne treba vam biti neugodno potražiti pomoć jer je to najbolja stvar koju možete učiniti za sebe i za sve oko sebe! Anksioznost je reakcija empatičnih osoba, znači da imaš emocije u sebi i da ti je stalo do života i stvari oko sebe. Niste jedini, jako puno se osoba bori s anksioznošću, samo što je to stanje koje se ne vidi na tebi, nego to nosiš u sebi i budiš se s tim. Izlazak iz te situacije postoji – uz kvalitetan razgovor, terapiju, uz hobi koji nadilazi sav strah i pretvara se u ljubav, uz sve što te čini sretnim i ispunjenim. Samo ne treba odustati nego raditi na sebi cijeli život i naučiti kako se nositi sa situacijama koje život donosi, a bit će ih puno”.
Fokus na pozitivno, ono što obogaćuje život
O depresivnim i anksioznim poremećajima nešto više rekla nam je Danijela Matanović, spec. psihijatar, subspec. dječje i adolescentne psihijatrije, psihoterapeut, koja s djecom i adolescentima radi u vinkovačkoj bolnici i privatno.
Kod depresivnog poremećaja, istaknula je, u odrasloj dobi često budu prisutni depresivno raspoloženje, gubitak interesa, gubitak uživanja, gubitak energije, povećani umor, smanjena koncentracija i pažnja, smanjeno samopouzdanje, osjećaj krivnje, bezvrijednosti, sumorni pogled na budućnost, ideje o samoozljeđivanju ili suicidu, poremećaji spavanja, smanjeni apetit i uživanje u hrani. Kod adolescenata prisutna je i drugačija, moguće i roditeljima zbunjujuća klinička slika. Oni često znaju biti jako ljuti, disforični, nervozniji, sve im kod kuće zna smetati, što se sve može izmjenjivati i s umorom i bezvoljnošću te neraspoloženjem, uz činjenicu da i dalje mogu uživati i radovati se pojedinim aktivnostima koje inače vole.
Anksiozni poremećaji su široka skupina poremećaja, ističe dr. Matanović, od kojih su najčešći: fobije, uz prevladavanje socijalnih fobija kod adolescenata, potom panični poremećaj kojeg karakteriziraju ponavljani napadi jake tjeskobe, straha, odnosno panike, pa mješoviti anksiozni i depresivni poremećaj, generalizirani anksiozni poremećaj uz slobodnu fluktuirajuću anksioznost (stalni osjećaj nervoze, napetosti, drhtanja, želučanih tegoba), opsesivno-kompulzivni poremećaj, potom reakcija na teški stres i poremećaj prilagodbe čija se učestalost povećala nakon pandemije COVID-a, razni omatoformni i somatizacijski poremećaji kod kojih dolazi do manifestacije psihičke boli kroz tjelesne simptome.
„Čovječanstvo sve više vuče u shizo-paranoidnu poziciju općenito, uz sklonost traženju i nalaženju vanjskih i unutarnjih neprijatelja, od državnog do interpersonalnog plana, ali i unutar sebe samih, uz prisutan doživljaj prijetnji, opasnosti, potrebu za obranom od istih i rastuće nepovjerenje, naročito prema različitima od nas samih, dok se premalo potiče, govori, ili pohvaljuje empatija, pomaganje drugima, prihvaćanje različitosti ili volontiranje. U takvim okolnostima, kao i uz pojavu pandemije, ratova, potresa, ili poplava, razumljivo je da u današnje doba sve više ljudi obolijeva od spomenutih poremećaja”, ističe dr. Matanović.
Nažalost, kaže, u današnjem društvu stigmatizacija psihičkih tegoba i bolesti je još uvijek jaka. Doživljaj na razini društva, odnosno obitelji je često kako su oboljeli nekako sami krivi što su oboljeli, kako, ako to žele, mogu sami riješiti problem, kako su lijeni, razmaženi, kako simptome izmišljaju… U takvim okolnostima izuzetno je teško zatražiti pomoć za sebe, a to je ono što svakako treba učiniti baš kao što se to čini kod bilo koje tjelesne bolesti. Stručnjaci će napraviti sve što mogu da im pomognu, a iako često učinak liječenja neće biti zamjetan odmah, kroz dan ili dva, u konačnici će doživjeti pozitivan pomak, smanjenje ili nestanak svojih tegoba i tada će biti zadovoljni, vedriji i opušteniji.
Općenito, ističe dr. Matanović, psihički se poremećaji liječe lijekovima, kao i raznim vrstama psihoterapije, od individualnih pa do grupnih. Preporuka je: biti okružen prijateljima, ne zaboraviti se družiti i zabavljati, razgovarati s članovima obitelji, uključiti u svakodnevicu slušanje omiljene glazbe, bavljenje sportom ili jednostavno redovitu šetnju. U onim najtežim situacijama, koje svi kad-tad dožive, treba se fokusirati na ono pozitivno što obogaćuje život, a ne na ono što nas smeta, ljuti, ili frustrira.
„Dopustite sebi biti nesavršeni, oprostite sebi i drugima pogreške, obratite pozornost na ljude oko sebe, uživajte u malim stvarima”, poručuje zaključno dr. Danijela Matanović.
