Upalne bolesti crijeva postaju veliki problem današnjice i sve veći broj ljudi obolijeva od navedenih bolesti koje se dijele na Crohnovu bolest i ulcerozni kolitis. Oba stanja su kronična i neizlječiva te pacijent nikada ne zna kada će bolest biti aktivna. Svoje iskustvo podijelila nam je Vinkovčanka Helena Mlinarević.
Iako su simptomi vrlo slični, Crohn i kolitis se ipak razlikuju. Prvi oblik bolesti može zahvatiti bilo koji dio probavnog sustava (u 80% slučajeva zahvaća tanko crijevo bolesnika), dok drugi oblik zahvaća debelo crijevo.
„Prije pet godina sam saznala da bolujem od Crohna i u mjesec dana sam izgubila otprilike 18 kilograma. Simptomi su bili konstantan proljev, grčevi i bolovi. Prvotna reakcija je bila normalna jer mi i bratić također boluje od Crohna, tako da sam bila upoznata s tim što je Crohn. Dobro se nosim s tim, u početku je bio šok, ali kako je to sve bilo u obitelji onda mi je u bilo glavi „riješit će se i to”. Nije bilo tako strašno dok nisu počeli prvi neizdrživi bolovi, operacija i bezbrojni odlasci u bolnice”, rekla je Vinkovčanka Helena Mlinarević koja od Crohna boluje pet godina.
Prvotno se liječila u vinkovačkoj bolnici da bi brigu o bolesti preuzeli liječnici u Osijeku. Prošla je i operativni zahvat jer niti jedna biološka terapija nije pomogla, trenutno pokušava s osmom. Bitno je naglasiti kako uzrok nastanka upalnih crijevnih oboljenja još uvijek nije poznat, iako se smatra kako geni i drugi okolišni čimbenici mogu utjecati na njihov razvoj. Najkarakterističniji simptomi su proljev, vrućica, gubitak težine zbog učestalog pražnjena, bolovi u trbuhu i zglobovima, grčevi.
Od ovih bolesti mogu oboljeti oba spola i bilo koja dobna skupina, a dijagnoza se postavlja kolonoskopijom, dok se remisija održava lijekovima, no ako terapije lijekovima nisu uspješne tada je potreban operativni zahvat kojim se uklanja zahvaćeni dio crijeva. Nažalost, operacije kod ovih pacijenata nisu rijetkost. Životne navike se mijenjaju iz temelja, bilo da se radi o prehrani ili svakodnevnim aktivnostima čak i najbanalnijim kao što je odlazak do dućana. U današnje vrijeme oboljeli od Crohna ili kolitisa mogu patiti i od depresije ili anksioznosti.
Na pitanje je li uspjela donekle zadržati stare životne navike Helena kroz smijeh odgovara:
„Ne mogu ih zadržati”.
Zatim dodaje.
„Bila sam aktivna u KUD-u u Antinu i od toga sada ništa jer ne mogu plesati i oblačiti se u nošnju zato što me steže. Nema izlazaka gdje nema WC-a, sve se svelo na minimum minimuma, zatim odlasci na nekakva putovanja autobusom nema teoretske šanse, znači niti pod razno. Ako se ide negdje ide se autom ili vlakom. Stalno ti je u glavi da negdje u blizini mora biti zahod, mislim da je to više i psihološki, ali i potreba jer još uvijek nisam došla u remisiju da ne moram razmišljati hoću li morati odmah ići na toalet ako popijem kavu ili pojedem nešto što mi u tom trenutku smeta od hrane. U svakom slučaju dosta se život promijeni”, navodi Mlinarević.
Psiha je izrazito važna jer oboljeli u aktivnoj fazi strahuju od praktički svakog izlaska iz kuće ili nekog okruženja u kojemu se osjećaju sigurno.
„Podršku imam od obitelji što mi je jako bitno, samo što okolina to ne shvaća jer joj nije jasno zašto ti sjediš i odjednom se pokupiš i odeš na WC, čemu sada odlazak. Neshvatljivo im je da ti sada ne možeš izdržati do kuće. Psihološki je dosta teško, ali ako u okruženju imaš ljude koji razumiju onda je sve lakše. U mom slučaju, puno njih s kojima se družim se prilagodilo meni s nekim slavljima, na primjer rođendani, pričesti, krizme i slično, prije se to voljelo raditi na otvorenom, a sada se gleda da ima toalet blizu da mene osiguraju za svaki slučaj ili ako nešto nije blizu da se s autom može brzo doći kući. Tako da je meni stvarno s te strane jako dobro”, ističe Helena.
U Hrvatskoj se jako malo razgovara o upalnim bolestima crijeva i problemima s kojima se oboljeli susreću, stoga je važno podići svijest javnosti o Crohnovoj bolesti i ulceroznom kolitisu.
„Ljudi nemaju gdje niti čuti o tome osim ako im netko nije blizu jer, primjerice, u tjedan dana izgubim sedam kilograma i onda bude „jako loše izgledaš”, a kada dobijem kortikosteroide ili terapiju koja mi odgovara, zato što smo svi individue i nikome ne odgovara ista terapija, bude „super izgledaš, ti uopće nisi bolesna”. I onaj tko zna što je Crohn ne vjeruje da je to bolest za cijeli život i bude „kada je gotovo tvoje liječenje” jer nisu upućeni u to što su crijevne upalne bolesti”, govori Helena.
Kod kroničnih i doživotnih bolesti, osim podrške obitelji i prijatelja, zasigurno je važan i kvalitetan odnos na relaciji liječnik – pacijent.
„To je strašno bitno. Liječim se u Osijeku kod doktora Borzana kojega, doslovno, mogu nazvati u pola noći i reći da mi nije dobro. Imam njegov broj i kada god što trebam, u koje god doba dana ili noći on je uvijek stvarno tu. Meni je, u najgorim fazama, čak dolazio od kuće da vidi kakvo je stanje sa mnom. Doslovno čovjek ostavi kod kuće ručak jer mi je nekoliko puta bilo loše da sam mislila kako ću umrijeti od bolova. Sa 68 kilograma sam pala na 48, onda možete pretpostaviti na što sam sličila. Odnos doktor – pacijent je jako bitan, barem meni”, ističe Mlinarević.
