Te 1991. godine pred početak velikosrpske agresije na Hrvatsku tada 25-godišnja Violeta Eta Grdić, samohrana majka, živjela je u svojoj rodnoj kući u Borovu Naselju s majkom i sedmogodišnjom kćeri. Bila je zaposlena u tvornici Borovo, a radila je i dodatno kao šankerica na kuglani u hotelu Dunav.
„Jednostavno sam morala tako jer u Borovu je već bio raspad sustava, bili smo na minimalcu, a i to dobiješ pola, a novca je trebalo. Pošto smo bile nas tri ženskice u kući, netko je morao voditi glavnu riječ i onda sam ja to preuzela na sebe i dogovorila se s mamom da ona čuva Ninu, a da ja idem raditi, jer druge nam nema“, priča nam hrvatska braniteljica, časnička namjesnica Violeta Eta Grdić uoči Dana sjećanja na žrtvu Vukovara u čijoj je obrani sudjelovala do kraja i izašla u proboju.
„Od samoga početka bilo je potpuno jasno što se događa i moj bratić i ja, donijeli smo odluku da se priključimo policiji i predali smo papire. Žene, međutim, nisu zvali, a njega su pozvali. Kasnije kada sam i ja došla, sve što se poslije događalo preživjeli smo zajedno i na kraju on je poginuo zadnji dan, na dan pada Borova Naselja. Imali smo dogovor da idemo u proboj zajedno, međutim, on je prije toga krenuo u Borovo Commerce da se oprosti s mamom i tatom i tada ga je pogodio snajper. Iskrvario je roditeljima na rukama.”
Organizacija saniteta
Hrvatskim braniteljima koji su se okupljali u Mjesnoj zajednici u Borovu Naselju, Eta se priključila u srpnju.
„Josip Blažević, naš Deda Blažević, s kojim sam već prije o tome razgovarala, pozvao me da dođem. Kaže, Eta skuhaj kavu i dođi, ti ćeš biti ovdje s nama. Rekla sam dobro i tako sam krenula.”
I tako je ostala, u Borovu Naselju, sve do kraja. Kada je došla oružje nije dobila jer ga nije bilo za sve.
„Bilo je važno da oni koji su na položajima imaju oružje, čak su dečki jedni drugima znali predavati oružje na smjeni. Mene su zadužili za ovaj drugi dio, oko hrane i ostale organizacije. Za sve sam bila tu da pomognem koliko god mogu pomoći i onda sam se u jednom trenutku usmjerila na prvu pomoć i sanitet koji je trebalo organizirati.”
Iskustva nije imala, osim onoga što je naučila u izviđačima i na tečaju prve pomoći u srednjoj školi. Pomoglo je i to i snalazila se u hodu, a prva pomoć na terenu bila je sve potrebnija, rat je buktio, branitelji su stradavali.
„Otišla sam kod doktorice Bosanac i rekla samo joj: Doktorice, dajte mi nešto sanitetskog materijala da imam tamo i dajte mi jedno sanitetsko vozilo, ne možemo teške ranjenike trpati u „fiću”. I dobili smo sanitetsko vozilo na veresiju. Imali smo ga možda mjesec dana, a onda ga je pogodila granata.”
U sanitetu Eta je ostala cijelo vrijeme i nosila „glavu u torbi” pri svakom izlasku na teren. Straha je kaže bilo, ali spasiti ranjenika bilo je ispred svega. Na neki način sve je bilo lakše kada je majku i kćer izvela iz ratnog vihora i više nije morala strepiti za njih.
„One su bile u podrumu kod susjeda jer mi nismo imali podrum. Kad god bih mogla odlazila sam tamo. I onda, mama mi to nije htjela reći, nego mi je rekla jedna susjeda koja je isto bila tamo: Nina ti plače po cijele noći i kaže, mama nemoj ići tamo, tamo se puca. Tada sam odlučila. Jedan prijatelj mi je nabavio auto i gorivo i odvezli smo ih za Vinkovce kukuruznim putem na vlak za Zagreb. Bio je to zadnji vlak koji je otišao iz Vinkovaca za Zagreb.”
Sjećajući svih situacija kroz koje je prošla danas kaže kako ju je samo Bog sačuvao.
„Kada je to sve krenulo, kada sam rekla da ću se uključiti u gardu, onda mi je baka dala krunicu posvećenu tri puta, u Lurdu i na još dva mjesta. To znam, to mi je rekla i rekla je: Uzmi to, neka te dragi Bog čuva. Ta je krunica cijelo vrijeme bila uz mene i ja vjerujem i znam i sto posto sam sigurna da me je samo dragi Bog sačuvao jer ono kroz što sam prošla, kakve sve situacije, samo me je dragi Bog mogao sačuvati”.
A u njezinoj ratnoj priči priča za sebe je proboj do Slavije i Vinkovaca, koji je potrajao čak deset dana i tijekom kojega je i ranjena.
„Svima nama bilo je jasno da je kraj, samo što napraviti, predati se ili ići u proboj. Svatko je morao sam donijeti svoju odluku. Ja se nisam mogla predati jer sam se jednostavno bojala predati. Bilo je straha i do tada samo se donekle navikneš i pokušavaš se zaštiti koliko možeš, ali predati im se na milost i nemilost, ja to nisam mogla. Od mojih sa mnom su u proboj krenula još dva dečka iz Tigrova, Mladen i Damir.”
Deset dana proboja
Pridružili su se jednoj grupi od 30-ak ljudi i kada se počeo spuštati mrak krenuli su prema Bršadinu s namjerom da ga obiđu i dođu do Nuštra. Već drugi dan odvojili su se od grupe. Dogodilo se to na mostu kod Budžaka.
„Nas troje smo prvi pregazili kanal, ali četnici su nas vidjeli i počeli pucati po nama. Ovi koji su ostali na drugoj strani kanala prvo su se sakrili u neko dvorište, a onda kroz dvorišta krenuli prema Bogdanovcima. Mi smo ostali ispod mosta, nas troje. Niti možeš nazad, niti možeš dalje. Sreća i Bog pa je bila visoka trava pored samog mosta kada smo izašli gore pa smo legli u tu travu i molili Boga da nas ne vide i tako do noći.”
Kada je pala noć ušli su u Đergaj i opet krenuli prema Bršadinu, ali su ponovno naišli na četnike i nisu uspjeli izaći.
“Došli smo do vojnog skladišta koje je bilo u Đergaju. Opet žica, opet njih čuješ. Majko mila, gdje sad? Ništa, povučemo se nazad malo u šumu, zavučemo se u neku rupu, navučemo granje i opet čekaj noć. Kiša lije kao iz kabla, a ti ne smiješ mrdnuti.”
Kada je ponovno pao mrak kreću prema Silosu kako bi zaobišli Bršadin i na tom putu nailaze na poteznu minu.
“I tu smo svi troje bili ranjeni. Mladen je dobio u ruku, Damir je dobio u glavu, a ja sam dobila u desnu nogu, šest gelera. Međutim, kada je to grunulo i pobacalo nas po kukuruzu, dok smo došli sebi cijela se slika okrenula, ne znaš više gdje si.”
I tako je krenulo. Opet su došli do Vuke, a Mladen nije znao plivati pa su svezali jakne i opasače i vukli ga preko. U jednom trenutku došli su do poljoprivrednog dobra Orlovača i tada je bilo jasno da su otišli prema Osijeku. Vraćaju se na Lipovački put i staju kod neke stare, napuštene kućice gdje ostaju dva dana.
“Ušli smo u kuću i naložili vatru. Našli smo i neku kantu s ustajalom vodom i neki čaj pa smo prokuhali vodu stavili čaj pa smo to pili. I tu ja napravim veliku pogrešku, izujem čizmu. Ranjena noga bukne i ti se više ne možeš obuti, a treba ići dalje. Plakala sam kao kišna godina. Natežem čizmu, neće noga unutra. Oni drže čizmu, a ja skačem da noga uđe. Jedva sam nekako uspjela obuti čizmu da mogu nastaviti dalje.”
U noći ponovno su krenuli u njive s Vinkovcima kao ciljem. Međutim, dolaze do Pačetina i na kraju sela ulaze u dvorište jedne kuće uz šumu.
„Ne znam ja što se nama vrtjelo po glavi, ali mi smo ušli odostraga u to dvorište i došli do neke šupe. Kako je svanulo taj čovjek je izašao i krenuo prema šupi. Gledaš što ćeš i ja krenem prema njemu. Onako, računajući na neku suosjećajnost, pomozite nam, dajte nam nešto za pojesti. Kaže donijet će im, ali izlazi na ulicu i dovodi četnike. Izletjeli smo i počeli trčati prema šumi. Tu sam ja pala i dobro se udarila pod rebra. Boli to, boli noga, ali dalje moraš. Bježimo do šume pa u njive i sakrivamo se u kukuruzu. Oni su upalili tenkove i tražili nas do navečer, a onda su odustali. Kada je pala mrkla noć opet smo krenuli.”
Sada dolaze do nekih devastiranih vikendica. Ono malo hrane što su ponijeli, računajući kako će za jedan dan stići do Vinkovaca, taj je dan i nestalo. Gladni su i žedni, usput jeli su neke bobice u šumi, a sada i šećernu i stočnu repu koju su našli. Smještaju se u jednu kuću, drugi dan pretražuju ostale u potrazi za hranom. Violeta pri tom nalazi odrezak od nečije mirovine i shvaćaju da su u Tordincima.
„Smišljamo kako dalje. Most, jedan srušen skoro do pola, a na drugom stražarnica. I onda smo treću noć ponovno krenuli do porušenog mosta. Treba opet Vuku prijeći, voda je velika, što sada. Tu se mi već svađamo, živci su već pri kraju i mi onako potiho jedno drugom oštro dobacujemo. Ja u toj svađi u jednom trenutku okrenem glavu i vidim na obali stoje lojtre, gledam i ne vjerujem i neka mi netko kaže da nas nije Božja providnost spasila. Te smo lojtre onda prislonili na stari most i samo se molili da oni više ne izlaze iz stražarnice. Popeli smo se na most prepuzali do ceste i samo se izvrnuli u kanal i nastavili puzati dok nismo odmakli.”
Slavija i Vinkovci
I onda dalje ponovno kroz njive sve dok nisu izbili pred Slaviju i Vinkovce, ali ne znaju gdje su, jesu li Vinkovci ili nisu?
„Vidimo kuće i u jednoj sitno kao žar cigarete vidimo svjetlo. Priđemo i čujemo oni u podrumu gledaju TV i dnevnik. U trenutku kada je spomenut pad Vukovara čujemo njihove ogorčene psovke i dobit ćete vi za Vukovar i znamo, naši su. Opet ne možemo samo tako upasti unutra, pobit će nas naši. Na kraju smo ih ipak pozvali. Ne mogu opisati njihovu nevjericu kad smo se spustili u podrum, a prvo što sam tražila bilo je: Dajte mi vode.”
Eta u Vinkovcima nije pristala na operaciju jer jedino što je htjela bilo je što prije vidjeti kćer i majku. Uzela je antibiotike da ne bi dobila sepsu i krenula dalje. Prvo su otišli u Kutinu da ostave Damira i tamo se javila liječniku, ali opet nije išla na operaciju. Zatim je s Mladenom otišla u Veliku Goricu pa je onda na redu bio Čakovec gdje su bili njezini. U Velikoj Gorici, međutim, uspjeli su je zaustaviti u bolnici i tamo je završila na operaciji. Izvađena su joj dva gelera, jedan je kasnije izašao sam, a tri još uvijek nosi i, kaže uz smijeh, „pišti” na svakoj sigurnosnoj kontroli detektorom. U Velikoj Gorici bio je i prvi susret nakon svega s kćeri i majkom.
A kada se oporavila, vratila se u vojsku. Prvo se u Zagrebu javila u svoju 204. brigadu, a kada je 204. prešla u sastav 5. gbr „Sokolovi” dolazi u Vinkovce gdje joj se onda pridružuju i kćer i majka. Sa „Sokolovima” prošla je zadarsko zaleđe, a onda i Bljesak i Oluju. I onda je u jednom trenutku došlo vrijeme da stane.
„Jednostavno je došlo do kolapsa. Srušila sam se na postrojavanju na pisti. Jednostavno sam „odlijepila”, PTSP je kulminirao.”
U mirovinu je otišla 1999. godine, a nedugo zatim vratila se u Vukovar u svoju rodnu kuću gdje i danas živi. Uživa u svojoj obitelji, a danas ima i unuku (16) i unuka (14) i sretna je u dugogodišnjoj vezi s Dubravkom Duićem Dunjom, također hrvatskim braniteljem iz Vukovara. Vedra je i pozitivna jer je takva po prirodi, a osim toga, kaže, bez obzira na to što čovjek prođe, on mora naučiti živjeti s tim.
„To je moja prošlost, a ovo je moj život danas. Kad sve prođe, opet moraš nastaviti živjeti. Jednostavno moraš nastaviti dalje. I dan, danas ima dana kada ja sama sa sobom razgovaram pred ogledalom. Ima lošijih dana, ima boljih dana, a ovi su nam najgori. Čim dolaze Svi Sveti već počinje. Odmah 2. studenoga pao je Lužac i to je početak kraja. Sve ti se to vraća i koliko god se ti otimaš ne možeš tome izbjeći”, ističe Violeta Eta Grdić.
