Jedna od ljepših pučkih tradicija koja je u Vinkovcima zaživjela posljednjih godina, nedvojbeno je zajednički vjernički hod put središta grada s lampašima, lanternama, lampionima, svijećama, nekada u Šokadiji fenjerima.
U tišini promišljanja, molitve, pjesmi i zajedništvu, redom iz svakog dijela grada simbolično najavljuju blizinu najradosnijeg kršćanskog blagdana, rođenja Isusa Krista, spasa cijelog svijeta. Ove subote, tjedan bliže Božiću, paljenjem druge svijeće na središnjem vinkovačkom adventskom vijencu ponovnu su ga u zajedništvu navijestili župljani župa sv. Ćirila i Metoda iz Radićevog bloka i bl. Alojzija Stepinca, filijale sv. Josipa iz Mirkovaca i Male Bosne sa župnicima Marijem Brkićem i Antom Lučićem.
Utažiti glad duše put je kojim nas iznova navodi i ovogodišnje došašće, a sve kako bismo svratili pozornost s nebitnog na istinski bitno. Upućuju nas na to opetovano i naši duhovni pastiri, među kojima i vlč. Brkić.
“Prvi dani vremena došašća obilježeni su vjerom u ponovni, odnosno konačni dolazak Isusa Krista na svijet. Liturgija Katoličke Crkve poziva nas na budno iščekivanje našega Spasitelja. Nije daleko od istine ako kažemo da smo postali gluhi na Božju riječ i da smo, nažalost, zaboravili iščekivati Gospodina. Čini se da smo se olako odrekli svih konkretnih smjernica koje nam je jasno dao sam Božji Sin, a čitamo ih u evanđelju: „Pazite da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.“ (Lk 21,34-35)
Dok se u našoj okolini sve više gomilaju krivo shvaćeni „adventi“, usred prolaznog i umjetno stvorenog blještavila, svjetlo adventskoga vijenca bori se da bude primijećeno.
Ono što je u samoj srži adventa danas je postalo tek dio programa koji je otišao u takvu krajnost da je ukrao i samo ime iščekivanja ponovnog Kristovog dolaska (advent) i njime nazvao prolazno ovozemaljsko veselje. Čak je i adventski vijenac postao jedan u nizu prosinačkih dekorativnih elemenata. Poznati starozavjetni propovjednik Ivan Krstitelj poziva na obraćenje ponavljajući riječi proroka Izaije: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje!“ (Lk 3,4-6) Umjesto da izravnamo put, mi danas gradimo nove prepreke preko kojih se teško može doći do nas samih, do naših srdaca koja trebaju obraćenje. Nije dobro izvanjskom bukom, jelom, pićem ili kojim drugim užitkom pokušati zatrpati depresiju naše duše koja neminovno traga za svojim Stvoriteljem. Čovjek se neće smiriti dok ne pronađe Boga. Paradoksalno, da bi nam olakšao traganje Bog je sišao k nama, a mi premda sakramentalizirani, kao da još uvijek ne kužimo da je on stvarno prisutan s nama na zemlji (u sakramentu euharistije), te radije izabiremo prolaznu hranu i piće nauštrb ove vječne kojom možemo konačno zatvoriti krug našega postojanja. Takva je većina. Ali postoji i ona manjina, onaj ostatak o kojem govori Stari zavjet, onih malo koji se spašavaju o kojima govori Isus Krist, ona šačica koja želi da advent i dalje bude advent, da vrijeme iščekivanja ponovnog Kristovog dolaska na svijet bude vrijeme budnosti i ustrajne molitve. Zahvalni smo jer možemo i dalje biti znak Božje prisutnosti u svijetu. Dok palimo svijeću po svijeću na adventskom vijencu, mi molimo. Barem je ovaj simbol adventa još uvijek naš simbol. Bez iščekivanja konačnoga Svjetla, postupno paljenje ove četiri svijeće izgubilo bi svoj izvorni smisao”, upozorava vlč. Mario Brkić, župnik Župe sv. Ćirila i Metoda.
