Nekada su nedjelje, dok su svete Mise bile na latinskom jeziku, dobivale svoje nazive po početnim riječima ulaznih pjesama pa se tako na Četvrtu nedjelju korizme pjevala antifona “Laetare Jerusalem” (Raduj se, Jeruzalme), na temelju čega se i danas kadšto može čuti da se ona naziva Nedjelja Laetare.
“Raduj se, Jeruzaleme…” Nedjelja Laetare nalazi se približno u sredini korizme, pa se ponekad naziva i Sredoposna, tumači župnik Župe sv. Euzebija i Poliona Florijan Kvetek.
S obzirom na to da je korizma od davnine bila vrijeme strogoga posta, Nedjelja Laetare predstavlja mali predah u pokorničkom životu, a to se može naizvan pokazati i tako da se umjesto ljubičastog koristi liturgijsko ruho ružičaste boje, kaže župnik.
Radost koju izriče Nedjelja Laetare vezana je s jedne strane uz približavanje Uskrsu, odnosno uz zahvalnost Bogu na daru otkupljenja i milosnom razumijevanju uzvišenosti vazmenog otajstva, a s druge je strane vezana uz radost poradi katekumena, koji su se u korizmi intenzivno pripremali za krštenje, a sada se sve više približava dan njihova novog rođenja – u noći Vazmenoga bdjenja.
SMISAO KORIZMENOG VREMENA
Korizma je vrijeme koje prethodi i oraspoložuje za slavlje Vazma. Vrijeme slušanja Božje riječi i obraćenja, priprave i spomena krštenja, pomirenja s Bogom te s braćom i sestrama, vrijeme češćega posezanja za ‘oružjem kršćanske pokore’: molitvom, postom i dobrim djelima.
IV. KORIZMENA Iv 9,1-41
„Prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: ´Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?´Odgovori Isus:´Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.´ To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: ´Idi, operi se u kupalištu Siloamu!´- što znači “Poslanik.” Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući…”
ŽIVOT GLEDATI BOŽJIM OČIMA
Svima nam je poznata izreka; slijep kraj zdravih očiju. Vjerojatno nastala kao životno iskustvo suživota među ljudima. Isto tako doživjesmo da su se neki oko nas pokidali od pokušaja da naš pogled usmjere prema nečemu ili nekome što nismo mogli ili htjeli vidjeti, uporno nam govoreći; pa gledaj tamo, zar ne vidiš, pa ti si slijep. Znakovita je u sebi i rečenica koju čujemo ili pak sami govorimo: pao mi je mrak na oči kad…Što se to dogodilo ili što se to događa s našim vidnim poljem da gledajući ne vidimo? Što ili tko zatamnjuje vidno polje našeg srca, uma, i naših očiju? Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu”, upućuje župnik dodajući gledati u srce ili gledati iz srca Božje je gledanje.
Važnije od toga da ljudima pričamo o Bogu je da Bogu pričamo o ljudima. Da za njih molimo kako bi i oni imali iskustvo susreta s njim. Ali i da sami budemo mjesto gdje će ga drugi susretati. Tek onda ćemo u njima pobuditi interes za njim, i moći im reći tko je on.
No i iskustvo može, osim predanja, u nama stvoriti otpor. Susret s Isusom jedne prosvjetljuje, druge zasljepljuje. Ovisi da li nam je srce kao u ovog slijepca, ili kao kod farizeja. Ovdje je Božji zahvat očit – to niti farizeji ne mogu zanijekati. Ali pored zdravih očiju oni žele ne vidjeti. Najprije niječu čudo, pa slijepčevo svjedočanstvo i konačno dostojanstvo ozdravitelja. Isus je došao na osudu svijetu. “Da progledaju koji ne vide, a koji vide da oslijepe.” Da progledaju oni koji vide da je mnogo toga još što bi trebali vidjeti, a ne vide. A da oslijepe oni koji misle da ne trebaju više ništa vidjeti od onog što vide.
Primijetimo i još jednu različitost. Ovaj slijepac niti nije molio za ozdravljenje, a Isus u njemu primjećuje čovjeka u potrebi. I kao takvom mu prilazi. Farizeji, naprotiv, u njemu vide tek grešnika: “Sav si se u grijesima rodio, i ti da nas učiš.” Važno je što uočavamo u drugima, kaže župnik Florijan i postavlja potpitanje. Što nas zanima kad čujemo za nečiju nesreću: čovjek ili pojedinosti o onom što ga unesrećuje?
Slijepca, nakon što je bio izbačen iz sinagoge, Isus čeka. Kad se čini da je kraj, Isus prilazi.
Primijetimo i postupnost slijepčeve vjere u Isusa. Najprije ga naziva “čovjek zvan Isus”, zatim “Prorok”, potom ga ispovijeda kao Mesiju. Konačno pada ničice preda nj. Vjera uvijek vodi klanjanju. Poklanjanju sebe Bogu.
I konačno, zapitajmo se čemu ovolika ceremonija oko ozdravljenja. Mazanje blatom, slanje slijepca do kupališta da se opere… Nije li Isus mogao tek mišlju ili riječju sve učiniti. Mogao je, ali želi da i slijepac učini nešto.
Božja milost uvijek računa s našom suradnjom.
Pitamo li se kakvog li Isusova neobičnog postupka: pljune u zemlju, napravi blato, i to blato zalijepi slijepcu na oči – čemu to? Ovaj Isusov čin nam otvara važnu temu duhovnosti. Govori nam o sakramentalnosti Božje milosti. Razmatranje o Isusovim djelovanju u našem životu bismo mogli zaključiti riječima slijepčevih roditelja: “Punoljetan je, njega pitajte.” Po svoj prilici si punoljetan. I što bi odgovorio – tko je onaj koji ti daje vidjeti?, upućuje na razmišljanje 4. korizmene nedjelje župnik Župe sv. Euzebija i Poliona.
