Vlasnica priče o 99 dukata koje je kroz život skupila snaš’ Evica Šarić, bać’ Ive Visokog iz Nuštra, njena je kći, danas 72-godišnja Filka Badrov Šarićeva, zaljubljenica u šokačko dijelivši jednako svoju strast s pokojnim suprugom Matom.
“Moja je mama bila jedinica, a moji dida i baka to su joj mogli priuštiti. Udala se sa 17 godina, imala je dosta dukata i oni su Šokcu značili sve, središnji statusni simbol i svojevrsno natjecanje s drugima. Iako suprug i ja nismo imali djece, u svakoj bi nas prigodi istovjetno darivala dukatom kao i svoju unučad, bilo da je u pitanju rođenje, pričest, krizma, štogod. Tim putem sam i ja nastavila. Dukat s kape, moj je pokojni dada sa suzom u očima i zamotan u bijelu salvetu od srca poklonio mome suprugu”, kaže o načinima iskazivanja emocija u njenoj šokačkoj obitelji s troje djece.
“Teta Evica je bila žena u selu za koju se znalo da ima 99 dukata. Za broj preko toga, nije se smjelo znati. Bila je sigurno žena s najviše dukata. Ona jedinica, suprug jedinac, dukati su se samo spojili, a vjerojatno ih je i kupovala”, pretpostavlja Nikola Šuća, pravi znalac, predsjednik KUD-a Seljačka sloga.
Pojašnjava kako je riječ o 99 velikih, jer na 100. se plaćao porez, a malih se moglo imati koliko god. Danas se cijena malog dukata kreće oko 250 eura, a četiri puta toliko, mjeri se vrijednost velikoga.
“Imam mali iz 1800. i neke godine, i veliki isto, naši su sve bili stari dukati. Kažu da su oni vrjedniji, naravno kolekcionarima, ne otkupljivačima zlata. Nismo kupovali one iz 1915. u Austriji. Kako nas je bilo troje djece, roditelji su ih podijelili, a moji su dalje otišli kao dar brojnim nećacima kada su se vjenčavali”, kaže Filka i sama nekada članica KUD-a. Ostavila si je samo okovan mali dukat na lančiću, poklon od bake za završetak srednje škole, veliki na alkici te dukatiće za uši koje i danas rado nosi za Vinkovačke jeseni, u svatove, u svečanoj prigodi.
Posebice joj je ostalo u sjećanju kako su ju kao 15-godišnju curu mama i baka okitile s više od 30 dukata na pantliku za sestričnine svatove u Svinjarevcima. Kako su žene i seoske babe odmah komentirale, brojale ih, uzimale joj mjeru, osjećala se kao roba u izlogu pa ih je od nelagode „zafitiljila” iza kreveta u ujninoj sobi. A mama i baka su htjele pokazati koliko je bogata, iako je bila “civilka”. Naime, Nuštar je u vrijeme Filkine mladosti već građanski disao i skinuo šokačko ruvo. No, višak se novca uvijek ulagao u zlato. U bogatom selu, najvećim dijelom su se nasljeđivali, ali i kupovali vlastitom zaradom.
“Moja baka, teta Marta Šarčević rođ. Lukić potekla je iz najjače zadruge, Benzinove kuće u selu. Znala je ručni rad, ali išla je kao mlada raditi kod grofa da bi si zaradila i kupovala dukate ili bi joj grof platio dukatom”, kazuje Šuća. Ako bi za poklade u nošnju oblačile groficu, zaradile bi mali dukat. Po cijele obitelji ondje su radile za kruh svagdašnji jer posla je bilo. Kruže i neimenovane priče bez čvrstog uporišta kako su grofovi često i usluge ljubavnica plaćali dukatom no one su stizale „u mobu” uglavnom iz drugih sela.
“Meni je dukat velika sentimentalna vrijednost, međutim nekada je bio najjači statusni simbol bogatstva i sve se mjerilo tim dukatom, i osobe i obitelji. Curu kao potencijalnu udavaču, jer većinu su nasljeđivale kćeri, kuću kao kuću što će se vidjeti na Vinkovačkim jesenima. Znalo se koliko tko ima. Nepisano pravilo bilo je, cure su se mjerile dukatima, momci zemljom, konjima, imanjem…Nije ih se puno pitalo, roditelji su odlučivali,” kazuje Nikola. Iako pjesma kaže „…jadan je onaj kog’ vrag zavede, pa cijeli život samo dukate na hrpu sprema…”, spremali su se na hrpu jer značili su egzisencijalnu sigurnost i jamstvo boljega u životu. Šokci su svoje dukate jako teško prodavali i da to nikada ne čine poučavali mlađe.
Svi dukati, s godinom kovanja, iz su vremena Franje Josipa: petaci (skuplji), šestaci (najčešći), anđelaši (s anđelima, tanji, najlakši, rijetki) od kojeg se najčešće prave naušnice, i veliki. Okretali su ga Šokci uvijek na stranu dvoglavoga orla, a cara na naličje Naša su sela riznica sjećanja nekadašnjeg života sabranog pod zajednički nazivnik šokačkog mentaliteta u kojem je dukat od kraja 19. stoljeća, posebno do 1. Svjetskog rata, igrao središnju rolu u društvenom životu Slavonca.
Prave dukate u punom sjaju vidimo još samo na tradicijskim izborima ljepote narodnoga ruha, a puno su dukata imale Otočanke i Privlačanke, kažu sugovornici.
“Steri platno lipog Ive majko, vodimo ti u avliju zlato”
Svatovski običaj bio je pri dolasku mlade u kuću nakon vjenčanja. Pjevao se svatovac, a svekrva bi joj pred noge prostirala trubu (tkanje), bacajući dukate pred nju, ona ih kupi i ulazi simbolično u novu obitelj. Kum daruje mladence prasetom s jabukom u ustima na kojoj je zaboden dukat. U svatovima su se dukati najviše i prikazivali u dar. Nadalje, na dan kada bi se mlada selila, selom su na oglede prolazila kola sa štafirom da svi vide, a nekoliko nedjelja poslije, koliko je potrebno, poštivao se običaj oblačenja nove mlade gdje ona pokazuje bogatstvo dok sve što ima i donosi sa sobom ne prikaže. Svatovi su tema u kojoj se dukati najviše mogu pokazati pa će Nuštarci s njom na Folklorne večeri.
“Oj dukati, j..ala vas mati, alaj ćete nekog okovati…”
Nekoliko je načina uvezivanja dukata, na pačju nogu, na zvizdu, obično. Nisu ih voljele previše uvezati jer se tako ne bi vidjeli, a konac ih ošteti, čuvali su se namotani u krugove, u maramu pa u vrećicu. Same su sebi uvezivale dukate jer se oni nisu davali nikome, a ne malo puta opjevali su zapečačenu sudbinu. Nosili su se na misu, pa čak i na večernju jedan red. Redosljed kod vezanja išao je pet malih, pa sedam, devet, svaki put dva više u sljedeći red da se fino slože. Prsatije su mogle i više, sitnije manje. Nuštarke su, specifično, što se može vidjeti na fotografijama, nosile dva reda malih, pa velike, redi koliko god imaju, i onda veliki red malih okolo, kaže Šuća.
Praznik fotografiranja
“Prave sam dukate nosio kao dijete na kapi dok su me mama i tata nadgledali. Pravila nije bilo, muški se nisu toliko kitili, uglavnom jedan na kapi, šubari, lancu za sat, ali opet voljeli su i oni pokazati. Teta Kati Benčevoj, pričala mi je, ukrali su mali red dukata s vrata u svatovima da ni dan danas ne zna kako,” sjeća se Šuća naglasivši kako je fotografiranje Šokici bilo svečanost, pravi praznik. Razvezana marama čin je pokazivanja dukata pod vratom. Ako su znale da dolazi fotograf, bilježe se tada za povijest pa su čak i u pudarinu išle s njima, narihtane. Fotograf je bio pojam jer si ga nije mogao priuštiti svatko i uvijek pa su ih za te prigode stavljali i djeci. Danas iz njih Nikola iščitava brdo informacija.
