Rijetko koja priča je ovako inspirativna kao ona Ljubice Tomašević, 85-godišnjakinje iz Privlake koja pored vas, vjerujte nam na riječ, neće proći neopaženo. Živa je legenda, složno tvrde njezini najbliži, ne samo zbog nevjerojatne energije, nego i na cesti sa svojim Yugom Skala 55, popularnim Stojadinom.
Punih 36 godina omiljeni crveni Stojadin nije ju nijednom iznevjerio. Točno se, priča nam, sjeća toga dana kada ga je kupila, davne 1988. godine u Poljostroju u Vinkovcima. Iako je na njega morala čekati nekoliko dana, isplatilo se jer s vremenom to više nije bio samo običan automobil, nego simbol nezaboravnih putovanja i dio njezinog identiteta.
„I dalje me vozi bez ikakvih poteškoća, kao u prvim danima. U svim tim godinama imala sam samo jednu nesreću i tad smo ga morali popraviti, osim toga ništa značajnije na njemu nismo radili“, kaže Ljubica kojoj je to treći auto u životu. Kada je položila 1976. godine kupila je „fiću“, a nakon njega počela je voziti svoj prvi Stojadin.
Prošla je naša Ljubica kroz brojne teške trenutke, uključujući i gubitak supruga prije 15 godina, no uspomene na zajedničke avanture nikada neće izblijedjeti. U ovom crvenom autiću, kaže, prošli su puno, od raznih dijelova Hrvatske pa do Srbije, Slovenije, Mađarske i Austrije.
„I nijednom, pa čak ni na ovako dalekim destinacijama, nisam od policije dobila nikakvu opomenu ili kaznu. Nikada ništa“, ponosna je naša savjesna sugovornica. Vozačka dozvola joj ističe za tri godine, a ako bude mogla rado će ju produžiti. Ako ju pak zdravlje tada ne bude služilo, bez razmišljanja više neće sjedati za volan, dovoditi sebe i druge u opasnost. Jedan je to od razloga i zašto ne voli voziti po noći: „Da nekoga ne ubijem”, priča dok joj se usne lagano razvlače u smijeh.
Inače, Ljubica je ponosna majka dvoje djece, ima šestero unuka, troje praunučadi i jedno na putu te jednog šukununuka. Sretna je ova „super šukunbaka” jer ju zdravlje dobro služi, vitalna je i aktivna, sve radi. Malo ju noge bole, ali bole i mlade, ističe. Uživa u ručnom radu i izradi zlatoveza za boce, često i šije na šivaćoj mašini, a nedavno se jedna unuka udavala pa je imala zanimaciju jer je radila puno toga.
Svi njezini su u Vinkovcima, osim jednog sina koji je u Rokovcima. Često ih posjećuje sa svojim Stojadinom, omiljenom suputniku, a na pitanje koliko dugo joj treba da iz Privlake dođe do grada spremno odgovara – ovisno o tome koliko njih je ispred mene.
