Ne postoji župa Đakovačko-osječke nadbiskupije u kojoj svojim humanitarnim radom ne djeluje Caritas Župe Rođenja Sv. Ivana Krstitelja u Ivankovu sa sjedištem u Vinkovcima.
Na inicijativu Milana Stjepanovića, inače franjevca trećeg reda, osnovan je za vrijeme Domovinskog rata kada ga je koristilo čak 2 tisuće korisnika, nakon čega se okreće novom sustavu rada i pokreće posudionicu bolničkih pomagala. U projektu „Kućni hospicij“ danas je 1050 korisnika, njih više od 750 na bolničkim krevetima.
„Prije projekta sva pomagala davali smo bolnicama, a kako sam inače obilazio ljude po kućama, naišao sam na bolesnike koji leže na starim kaučima i krevetima i zato sam se odlučio za ovakav način rada. Posudionica se iz Ivankova polako širila na susjedna mjesta i na grad Vinkovce, a danas djelujemo na području cijele nadbiskupije, nema župe u kojoj nemamo bolesnika“, pojašnjava nam Stjepanović ugostivši nas u prostoru Caritasa, na adresi Ulica Andrije Kačića Miošića 53. Uz Milana, tamo nas je dočekalo i nekoliko volontera s punim rukama posla, ali uz osmijeh.
Kućni hospicij
Vrijedno su radili na osposobljavanju električnih montažnih kreveta koje je, u sklopu ranije navedenoga projekta, kupio Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije u suradnji s Hrvatskim Caritasom, ukupno njih 18. Kupljeno je još i 15 princeza (pokretnih toaleta), a na poklon je stiglo pet invalidskih kolica i još pet princeza.
„Korisnici su se ranije upisivali i trenutno ih je 40 na čekanju za krevete. Važno nam je da ih dobiju ljudi u zgradama gdje nema lifta, u kućama i stanovima jer je naglasak na kućnom hospiciju, a čim ih osposobimo kreveti idu na teren. Kolica će biti postavljena ovdje u Kačićevoj 53 i bit će na uslužnost kao dvodnevna kolica, što znači da će ih bilo tko moći posuditi na dva dana u slučaju bilo kakve potrebe“, kazao nam je Stjepanović, inače u krugu bliskih poznatiji kao Miki.
Smisao cijelog projekta je, dodaje, nasljedovati Evanđelje, ono što govore da to i čine. U svome radu usmjereni su prema onima kojima je najteže, bolesnima i umirućima, s ciljem da ublaže ljudsku patnju.
„Naša posudionica pokazala se kao jedan od najbolje uređenih projekata u Hrvatskoj, a funkcionira jednostavnim pozivom na broj telefona i upisivanjem što je potrebno. Nama je cilj potom što hitnije intervenirati s tom opremom“, pojasnio je naš sugovornik.
Volonteri najvažnija karika
Ništa ovoga ne bi bilo ni bez volontera. Kroz 35 godina postojanja u rad je neprekidno uključeno između 15 i 20 volontera, a zadnjih 15 godina među njima je Mato Medved iz Vinkovaca, umirovljeni branitelj. Dugo vremena je vozio krevete, danas ih popravlja i organizira skladište.
„Imao sam puno slobodnog vremena, upoznao sam Mikija i tako sam počeo. Dolazim ovdje utorkom, srijedom i četvrtkom te po potrebi, a zanimljivo je kako se ne možeš pripremiti na nešto. Prije sam bio sretan kada popravim jedan krevet, danas to i nije tako jer ih imamo puno na stanju pa me podsjeti koliko je velika potreba“, ističe Mato koji će, kaže, volontirati dokle god ga zdravlje bude služilo.
Volonterski dan počinje molitvom u 9 sati. Ponedjeljkom mole za donatore, utorkom za bolesnike, srijedom za volontere, četvrtak Crkvu i duhovna zvanja, petkom za obraćenje grešnika, subotom se utječu Majci Božjoj, a nedjelja je posvećena Presvetom Trojstvu.
Sretni su, kažu nam, što je nakon tolikih godina teškog rada u starim skladištima Nadbiskupija kupila u ovu zgradu u Vinkovcima u kojoj im je danas puno lakše djelovati.
Aktivni su cijeli tjedan, no za korisnike su otvoreni utorkom, srijedom i četvrtkom. „Po dogovoru je dozvoljeno nositi odjeću i obuću, a svi koji su u potrebi ovdje si mogu nešto pronaći za sebe. Mi živimo od „sirotinjskog novca“ pa smo stavili kasu za priloge, tko želi može doći pomoći i sebi i nama“, podvlači Stjepanović.
Čovjek ima svoje snove i planove, ali zaboravi pitati što bi Bog htio?
Često zna reći Milan Stjepanović, naglašavajući svoje iskustvo kliničke smrti u kojemu je vidio svoje grijehe, što ga je nagnalo na pomaganje drugima. „Nikada nećemo biti da siromaha nemamo, a dužni smo se prema njima ponašati dostojno jer ne znamo što su prošli”, kaže Milan.
