Nakon brojnih prethodnih programa od travnja na ovamo, središnje priredbe 58. Međunarodne smotre folklora u Zagrebu na rasporedu su od sutra, 17. do 21. srpnja ove godine tematski nacionalno naslovljeno „UNESCO-ovi kulturni prostori – Šokadijo lipa i bogata“ s ciljem prikaza osnovnih odrednica šokačkog identiteta.
U susret MSF-u održana su brojna događanja, izložbe, radionice i predstavljanja knjiga, a na Okruglom stolu Šokci i baština održanom u Etnografskom muzeju u Zagrebu, 12. srpnja sudjelovali su predavači dr. sc. Marinko Vuković iz Instituta za migracije i narodnosti, Katarina Bušić, muzejska savjetnica iz Etnografskog muzeja u Zagrebu, mr. sc. Ljubica Gligorević, etnologinja iz Vinkovaca i Tena Babić Sesar iz Osijeka.
O etnologiji, historiografiji, sociolingvistici i drugim znanstvenim disciplinama koje do danas nisu dale zadovoljavajući odgovor na pitanje o podrijetlu hrvatske subetničke skupine Šokaca, govorio je dr.sc. Vuković Propitivanjem i kritičkim vrednovanjem rezultata dosadašnjih historiografskih, etnoloških i sociolingvističkih istraživanja te uzimanjem u obzir novootkrivenih izvora, kako bi se ponudio jedan mogući faktografski, vremenski i geografski okvir postanka te skupine, došlo je do kristalizacije nekoliko mogućih teorija o postanku šokačkog etnonima i njegova najranijeg geografskog rasprostiranja. Povijest jugoistočne Europe je područje stalnih migracija pojedinaca, etničkih skupina i cijelih etnija koje su stalno u međusobnom dodiru, a to je i susret različitih jezičnih, etničkih, konfesionalnih i socijalnih drugih. Te činjenice u bitnome određuju i genezu Šokaca na užem području jugoistočne Europe od 13. do 16. stoljeća pa stoga njihovo podrijetlo treba tražiti u interakciji slavenskih sedentarnih i romanskih nomadskih skupina, izvijestila je s događanja za Novosti.hr mr. sc. Gligorević govoreći sama o raskoši šokačkog plurazima.
“O šokačkoj tradicijskoj, ali i urbanoj kulturi i baštini, podrazumijevajući široki spektar brojnih očitovanja kroz povijest do suvremenosti. Poveznice i simboli Šokadije su krajolik, ljudi, zemlja, šume, konji, gospodarstvo, nošnje, dukati, obrti, dijalektalni govori, napjevi, gastronomija… Razdoblje Vojne granice, Civilne Hrvatske i Prvoga svjetskog rata, zanimljivo je bilo predstaviti kroz zadružni život, vojnikovanje, razlike u očitovanjima između Paoraša i Graničara ne samo u materijalnim izvedbama, već i duhovnim manifestacijama i društvenom životu. Među nekim potomcima starih šokačkih obitelji u proteklim desetljećima bila je izražena želja za obnavljanjem dijela starih običaja ili određenih naznaka kako bi se ukazalo na podrijetlo, identitetske razlike u zajednici i poštivanje tradicije. Uz žensku supkulturu, u današnje vrijeme izražen je interes mlađe muške populacije za određenim izrađevinama iz tradicijskoga života, ali i manifestiranjem prošlosti i baštinske kulture, njezine rekonstruiranosti i promidžbe”, kazala je.
Posebna kategorija čuvanja i prezentacije bogatih šokačkih običaja, znanja, umijeća i vještina u današnje vrijeme, predstavljena kao treća razina su priredbe na tragu tradicijske kulture, spremanje u nošnje u određene likove i predstavljanje mladih sudionika pred javnošću, nošenjem ruva, ali i znanjem i educiranošću o bogatom tradicijskom životu i kulturi iz prošlosti zavičaja. Današnja živa šokačka baština istočne Hrvatske, ali i Vojvodine, južne Mađarske te bosanske Posavine ima budućnost i poštovanje, zaključila je etnologinja Gligorević.
U svojem izlaganju muzejska savjetnica Bušić istaknula kako je: Šokac, Šokci – kolektivno ime za dio pripadnika hrvatske zajednice na panonskom području Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Mađarske i Rumunjske, što podrazumijeva nacionalnu (hrvatsko), vjersku (katoličko) i kulturnu (šokačko) kategoriju. Šokačko je tijekom posljednjih nekoliko stoljeća na području nekadašnje Turske Bosne i Hrvatske bilo oznaka i svojevrsni kulturni kod domicilnog stanovništva katoličke vjeroispovijesti. Locirajući se migracijama na šire panonsko područje Slavonije, Baranje, Srijema, Bačke i Bosanske Posavine, tijekom posljednja dva stoljeća prolazi kroz nacionalno-integracijski proces, i istodobno, posebno od kraja 19. stoljeća naovamo, vlastiti proces preoblikovanja u veliku kulturnu zajednicu. Vrhunac doživljava u okviru dovršetka integracije hrvatske nacije 1990-ih i slijednih godina primarnom upotrebom simbola čiji su korijeni u narodnoj (seljačkoj, tradicijskoj) kulturi. Nadovezujući se na temu o postanku šokačkoga imena/nazivlja, u izlaganju se naglasak stavlja na askripciju i predstavljanje šokačke kulturne zajednice – na razini kolektivnog imena (Šokci), zajedničkih mitova i kulture, zajedničkog teritorija (Šokadija) i osjećaja pripadnosti – u izvorima i literaturi od kraja 19. stoljeća naovamo, prepričala je okosnicu izlaganja kolegice cijenjena vinkovačka i hrvatska etnologinja.
Šokica sam, govor me poznaje – o jezičnoj baštini Šokaca, bio je naslov izlaganja dijalektologinje Tene Babić Sesar iz Osijeka, podrijetlom iz Babine Grede.
Slavonskim dijalektom, koji je najarhaičniji dijalekt štokavskoga narječja, govore isključivo Hrvati. Govornici toga staro štokavskoga dijalekta žive u slavonskoj Posavini, slavonskoj Podravini, hrvatskom dijelu Baranje, a slavonskim dijalektom govore i neka mjesta u sjeveroistočnoj Bosni, zapadno bačkom Podunavlju i manji broj sela na mađarskoj strani uz Dravu. U izlaganju su, osim najistaknutijih radova o govorima slavonskoga dijalekta (primjerice Ivšić (1907, 1913), Hamm (1949), Šojat i Finka (1973, 1975), Sekereš (1976, 1977), Lukežić (1996), Kolenić (1997)), predstavljene i osnovne značajke, kolokvijalno rečeno, šokačkih govora (primjerice naglasak, odraz jata, šćakavizam, glas h, izostavljanje suglasnika, kratka množina i dr.). Posebna pozornost posvećena je leksičkom blagu, točnije frazeologiji slavonskoga dijalekta koja ne samo da čuva jezične osobitosti šokačkih govora nego je i odraz kulture u kojoj je nastala, njenoga bogatstva, tradicije, načina života, oblikovanja stvarnosti i promišljanja ljudi područja s kojega potječe jer je, kako je poznato, jezik dijelom kulture i identiteta. S ciljem očuvanja šokačkoga identiteta izlaganje Babić Sesar istaknulo je važnost bilježenja i čuvanja govora slavonskoga dijalekta.
U nastavku dana, u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića na Cvjetnom trgu u Zagrebu predstavljena je opsežna i hvalevrijedna monografija Kulturno-umjetničko društvo Seljačka sloga Gradište 1923. – 2023., autora Željka Batarila, Ivana Kolika, Ljubice Gligorević i Katice Mataković-Krmpotić, monografija Naših stotinu godina – KUD „Hrvatska seljačka sloga“, Opatovac, autora Nikole Kramara, Marka Bradašića i Vesne Kolić-Klikić te knjige Kako su stari pripovidali – govor mjesta Gradište i rječnik govora Gradišta Katice Mataković-Krmpotić.
U narednih pet festivalskih dana nastupit će folklorna društva i pojedinci koji će uz šokačke tradicije prezentirati različitosti hrvatske etnografske baštine, predstavnici nacionalnih manjina, Hrvati iz susjednih zemalja i iseljeništva, uz desetak ansambala koji će predstaviti baštinu drugih naroda i kultura. Svečana priredba Smotre predstavit će folklorne tradicije Hrvata Šokaca u Panoniji, čime bi uz domaće skupine gostovali i Šokci iz BiH, Mađarske, i Srbije (Vojvodine), najavljeno je na službenim stranicama Festivala o kojem nas je uvodno podrobno iz Zagreba izvijestila mr. Gligorević.
