Gradska knjižnica i čitaonica Vinkovci večeras je bila domaćin predstavljanja knjige Ani Galović „Zašto ja, mali, spavam u skloništu?” u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima.
„Za moje vršnjake od Dubrovnika do Iloka koji su poginuli, ubijeni i nestali zbog velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku 1991. -1995. godine”, piše u uvodnom tekstu autorica, koja iza sebe ima i knjigu „Mama, ne vidim nebo, prekinuta vukovarska djetinjstva 91/92.”, o djeci stradaloj u Vukovaru od kolovoza 1991. do srpnja 1992. godine.
Urednik knjige Dražen Švagelj, predsjednik Matice hrvatske Vinkovci, istaknuo je kako je riječ o knjizi posebnoj po tome što govori o djeci žrtvama agresije Srbije i Crne Gore na Hrvatsku, o onima koji čiji je život nasilno prekinut i nisu imali mogućnost doživjeti odraslu dob.
“Ona je osjetila jedan unutrašnji poriv da tako nešto mora prikupiti i napisati. Obavila je niz razgovora s obiteljima, sa svjedocima zločina, kroz ruke su joj prošli brojni dokumenti i ovo je je jedna izuzetno vrijedna knjiga i ono što je važno, ona je usmjerena na to da se taj zločin nikada ne zaboravi. Također treba naglasiti kako se autorica bavi sudbinama djece i obitelji neovisno o tome koje su dobi ta djeca niti koje su nacije, znači radi se o stradaloj djeci, Obuhvaćeno je veliko područje, možemo reći cijele Hrvatske pa i nešto šire, ali tako da je zahvaćen samo dio obitelji jer nije bilo moguće obuhvatiti sve“, kazao je Dražen Švagelj.
Književnica Tanja Belobrajdić, hrvatska braniteljica i umirovljena časnica HV-a, na večerašnjoj je promociji istaknula snagu Ani Galović da se uhvati u koštac s jednom ovako teškom temom.
„Ani Galović iza sebe ima tri knjige, to možda nije velika bibliografija, ali je riječ o knjigama s iznimno teškom tematikom. Njezina prva knjiga „Dječak koji je volio prozore” govori o djeci oboljeloj od malignih bolesti, a druge dvije govore o pogibiji, ubojstvima, egzekuciji djece tijekom Domovinskog rata odnosno velikosrpske agresije. To je jedna tema kojom se ja osobno nikada ne bih bavila jednostavno zato što ne bih mogla. Govorim to iz jednog poprilično velikog iskustva. Napisala sam stotine priča o poginulim i nestalim braniteljima i sve su jednako teške, teški su i bolni razgovori s članovima obitelji, međutim, razgovarati s roditeljima o pogibiji i ubojstvima njihove malodobne djece, mislim da je potrebna jedna iznimna snaga, empatija i staloženost, koje Ani ima, a to je stvarno rijetkost”, istaknula je Tanja Belobrajdić.
„Iako poslije vukovarske knjige zaista nisam mislila baviti se više ovom temom, nije se tako dogodilo, a zbog jednog poziva, jednog gospodina kojem je brat poginuo u Domovinskom ratu, koji mi je poslao mail u kojem je napisao kako, nažalost, o njegovom 11-godišnjem bratu nitko nikada nije napisao nikakvu širu rečenicu i često se njegovo ime samo spominjalo kao 11-godišnji dječak. Naravno da čovjek ne može ostati imun na takvu jednu tragičnu priču i to je nekako sve pokrenulo”, istaknula je Ani Galović.
Bavili smo se, kazala je, svim temama vezanim za Domovinski rat, a civilne žrtve, pogotovo djeca, nekako su ostali su po strani.
„To mi je bio zapravo i jedan motiv, s obzirom na to da sam htjela saznati tko su bili ti moji vršnjaci, sama sam imala šest godina 1991. godine, prvi razred, podrumska generacija, i smatram to možda nekim svojim malim doprinosom da njima iskažem poštovanje za žrtvu koju su podnijeli”, istaknula je autorica.
Knjiga je, kazala je, nastajala dvije godine, a sva djeca koja su spomenuta u knjizi, njih dvadesetak, su djeca s čijim je članovima obitelji stupila u kontakt i koji su pristali da se o njima piše.
„U mojim istraživanjima to je bila nekakva nit vodilja s obzirom na to da je vrlo teško za jednu osobu da obradi 381 životopis, koliko se djece nalazi na službenom popisu djece stradale u Domovinskom ratu. Htjela bih naglasiti i to kako je je knjiga lišena bilo kakvog odabira prema nacionalnom ili vjerskom opredjeljenju. To su jednostavno djeca koja su stradala u Domovinskom ratu gdje niti granata niti agresija nije birala svoju žrtvu”, kazala je Ani Galović.
