Danas se veliki naglasak u logopediji, u Hrvatskoj i u svijetu, stavlja na prevenciju i ranu intervenciju u djetinjstvu. U prosjeku u Hrvatskoj se čeka nekoliko mjeseci na prvu logopedsku procjenu, ali to može varirati ovisno o regiji i dostupnosti logopeda. Nakon procjene se čeka od tri mjeseca do godinu dana, a nekada i duže, na uključivanje u logopedsku terapiju. Trenutno je oko 31 dijete na listi čekanja za logopedsku terapiju u Općoj županijskoj bolnici Vinkovci.
„Dužim čekanjem na logopedsku terapiju propušta se optimalno vrijeme za početak rada s djetetom, a kako bismo uspjeli pokriti toliki broj pacijenata prisiljeni smo na rjeđe i kraće terapije”, kaže Ivana Kadić, logopedinja u vinkovačkoj bolnici.
Logopedi imaju veliku ulogu u ranoj intervenciji i izravno u radu s djetetom i u savjetovanju s roditeljima. U Hrvatskoj se govori o nužnosti uvođenja preventivnih postupaka, kao što je sustavna procjena predškolske djece u području jezičnih, govornih i komunikacijskih sposobnosti. Međutim, konkretne mjere s ciljem ostvarivanja ovih postupaka još uvijek nisu poduzete.
„Svake godine sve veći broj djece se javlja na pretrage i sve je veći broj djece kojima je potrebna terapija. Danas ih puno ima s problemom pažnje i koncentracije. Povećava se broj teškoća s usvajanjem gradiva u školi, posebice čitanje i pisanje, a radna mjesta ne otvaraju se brzinom kojom bismo htjeli”, ističe Kadić.
Dodaje kako je važna i suradnja roditelja, a oni su prvi koji primijete da im se dijete ne razvija sukladno očekivanjima, no nisu uvijek sigurni radi li se o odstupanju ili individualnoj razlici.
„Nekada im se teško pomiriti sa činjenicom da dijete ima neke teškoće, nije lako to prihvatiti pa je i to proces. A situaciju pogoršava čekanje godinu dana na terapiju”, naglasila je Kadić.
Zbog teže dostupnosti logopeda putem HZZO-a, mnogi roditelji vode djecu u privatne logopedske prakse. No zbog cijene nisu svima pristupačni privatni odlasci kod logopeda.
„Idealna situacija, posebno u ranoj intervenciji kod djece, bila bi kućna posjeta djeteta i vidjeti kako on funkcionira. U ordinaciji su više-manje umjetni uvjeti”, kaže.
Iako se logopedska djelatnost veže uz rad s djecom, korisnici logopedskih usluga mogu biti i osobe svih dobnih skupina. Možda oštećenja, a posljedično i teškoće komunikacije i gutanja, češći su kod starijih osoba. Drugi česti poremećaj je afazija, odnosno poremećaj jezičnih vještina u odraslih osoba povezan s nedavnom moždanom traumom. Tako da u logopedsku praksu ulaze i odrasle osobe. Ni dostupnost logopeda za odrasle osobe nije značajno bolja.
U logopedskim ambulantama vinkovačke bolnice zaposlena su tri logopeda, a godišnje pregled obavi oko 500 pacijenata. U najvećem postotku su to djeca predškolske dobi od 1. do 6. godine, zatim djeca školske dobi i odrasli. Prema neslužbenim podacima u Vukovarsko-srijemskoj županiji logopedi su zaposleni u školama (grad Otok, Babina Greda, OŠ Josip Matoš Vukovar), bolnicama (Vinkovci i Vukovar) te u Centru za rehabilitaciju Mala Terezija. U vrtićima nema zaposlenog logopeda, što bi, ističe Kadić, bila idealna situacija, a oni zaposleni u školama nisu dostupni redovnoj populaciji.
„Puno pomažu radni terapeuti, edukacijski rehabilitatori, fizioterapeuti. Cijeli timski rad je potreban, a bilo bi odlično kad bi svaki tim imao psihologa i defektologa. Bilo bi najbolje kad bi svako dijete pregledali da znamo točno što kome treba”, ističe Kadić.
Trenutno u Hrvatskoj studij logopedije postoji u Zagrebu, Rijeci i Osijeku, a razmatra se mogućnost otvaranja na Sveučilištu u Splitu i Zadru. Broj logopeda bi tada mogao porasti.
