Vrijedno priznanje iz područja duhovne književnosti stiglo je ovih dana u Vinkovce, a na adresu našega sugrađanina Ante Pavelića.
U Križevcima je, naime, u organizaciji Udruge „Dr. Stjepan Kranjčić“ 6. prosinca održana završna svečanost 17. Susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ s dodjelom nagrada za najbolje radove pristigle na natječaj za kojega se ističe kako je jedini nacionalni natječaj protkan kršćanskim vrednotama u kratkim književnim žanrovima: poeziji, kratkoj priči, putopisu, eseju i monodrami.
Anti Paveliću tom je prilikom uručena 1. nagrada u žanru kratka priča za priču „Majke što čekaše sinove“, a kao vrijedna objavljivanja svoje je mjesto u zborniku susreta dobila i njegova pjesma „Hvalospjev smrti”.
„Glavni lik priče „Majke što čekaše sinove” jest Kata – ime koje nosi snagu mnogih majki iz hrvatske povijesti, ali i tisuća onih koje su nepoznate, a jednako dostojanstvene. Priča je sinteza iskustava koje sam slušao od djetinjstva, preko uspomena koje su se prepričavale pa sve do vlastitih promišljanja o ratu i o onome što rat ostavlja. Ona ne pripada samo jednoj “kući”, premda u njoj ima i obiteljskih tonova; pripada svim majkama koje su znale čekati, moliti, vjerovati i trpjeti. A u cijelom ovom sklopu pojavljuje se i neobičan, nadnaravni susret koji nije moguće posve objasniti, a koji je izniknuo iz molitve same”, kaže nam Ante Pavelić.
Pejzažno nadahnuće za priču, dodaje, pronašao je u svom rodnom selu, Štitaru.
„Prostor u kojem sam odrastao, sa svojom ravnicom, rijekom i običajima, oblikovao je atmosferu priče. On nije prikazan dokumentarno, nego kao nositelj sjećanja, mjesta i osjećaja koji su u meni ostali kroz vlastiti život te razgovore i pripovijedanja starijih”.
Kao autor Pavelić u svijet književnosti intenzivnije ulazi prije nešto više od dvije godine, a sve o čemu piše, kaže, veže se uz tradicionalne vrijednosti: dom, obitelj, vjeru i ljubav.
„Pritom napominjem da je su središtu vjera i ljubav. Ljubav, ne kao prolazni osjećaj, nego kao odluka za odgovornost prema vlastitom, i životu bližnjih, ponajprije onih na koje smo svakodnevno upućeni. Ujedno, u svim mojim književnim tekstovima pojavljuju se natruhe fantastike i duhovnog. Fantastično u mojim pričama nije bijeg, nego način kojim nastojim pokazati da ono duhovno, ako je istinito, duboko zahvaća često nezgrapnu svakodnevicu. Dakle, sve nagrađene, ali i još neobjavljene priče koje pišem nastaju u istom ozračju: svakodnevica oslonjena na sveto, ponekad bajkovito, a opet blisko i jednostavno. Iskreno, nadam se uskoro objediniti ih u zbirku”.
Uz priče, nije mu strana niti poezija pa, kaže, od svega, napiše i poneku pjesmu.
„Iako ih pišem rjeđe, pisanje poezije od mene zahtijeva glasnu tišinu i hitro ubiranje onoga što mi se, prema nadahnuću, učini bitnim. Tako da same pjesme nisu plod nastojanja, nego odlomci životnih okolnosti: čas teških, čas lijepih, uvijek dubokih. Tako je nastao i „Hvalospjev smrti”, koji se gotovo neočekivano uklopio u temu ovoga natječaja. Pjesma prikazuje smrt kao tihu, sestrinsku pratnju koja ne zatvara vrata života, nego ih otvara prema punini, diskretno ohrabrujući čitatelja da se onaj tko živi ispravno nema čega bojati. Iako pjesma nije nagrađena postoljem, pronašla je svoje mjesto u zborniku i potaknula me da poeziji pristupam – možda – malo temeljitije”, zaključuje Pavelić.
Na ovogodišnji natječaj „Književni Kranjčić”, inače, javila su se 124 autora iz Hrvatske, Austrije, Bosne i Hercegovine, Italije, Njemačke, Poljske, Slovenije, Srbije i Švedske, sa 187 radova (104 pjesme, 40 kratkih priča, 16 putopisa, 14 eseja i 13 monodrama).
Stručni ocjenjivački sud u kojem su bili prof. dr. sc. Vladimir Lončarević, dr. sc. Lucija Ljubić i Anđelko Katanec, radove je ocjenjivao bez znanja o identitetu autora. Za objavljivanje u zborniku „U sjeni križa, u svjetlu nade” odabrano je 38 radova (18 pjesama, 6 kratkih priča, 5 putopisa, 5 eseja i 4 monodrame), od kojih je 15 radova i posebno nagrađeno.
Recimo i to kako je Ante Pavelić rođen 1994. u Vinkovcima, odrastao je u Štitaru. Suprug je i otac dvoje djece te profesor latinskoga jezika. Studirao je u Zagrebu i Rimu, gdje je završio studij govornoga latinskoga jezika i antičkoga grčkoga. Latinski jezik predaje u Zdravstvenoj i veterinarskoj školi dr. Andrije Štampara. Aktivni je član Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima.
Objavio je nekoliko znanstvenih radova i eseja iz filozofije i klasične filologije te uredio dva zbornika. Prevoditelj je latinskih tekstova, osobito pisama Francesca Petrarce. Kao novinar povremeno piše kolumne, priloge, intervjue i eseje za različite tiskane i audio medije.
U posljednjih godinu dana osvojio je tri književne nagrade u žanru kratke priče (Križevci 2024. i 2025., Široki Brijeg 2025.).
