Marija Mioč Maka, rođena Vinkovčanka od malih nogu izrađuje i stvara za svoje bližnje, rodbinu i prijatelje. Članica je grupe žena iz Vinkovaca koje su vrlo aktivne već deset godina u crkvi Sv. Vinka Pallottija. No njena kreativnost se ne zadržava samo tu. Sve je počelo kada je imala 5 godina. Napominje kako joj je to prvo sjećanje. Mama i djed su bili vrlo kreativne osobe pa je tako i ona gledajući njih počela izrađivati stvari.
“Jako je čudno da sam počela već s pet godina pošto nitko ne bi tako malom djetetu dao iglu u ruke, a kamoli nešto drugo”, našalila se Marija. Izrađuje ambalažu za kekse i olovke. Izrađuje i olovke sa šokačkim, ali i božićnim motivima. Razne oslikane teglice koje služe kao svijećnjaci, za koje kaže da ih njene prijateljice hvale i uvijek traže ima li još koju. Za misije za svoju župu ona i ostale žene često prodaju svoje rukotvorine, kao i kolače. Ideje joj dolaze spontano, vidi nešto što pokrene njene moždane vijuge i odmah kreće na posao. “Kod crkve je netko odrezao granu breze, meni je bilo šteta da se to baci ili odveze na otpad i došla sam na ideju da isiječem tu granu i napravim magnete koje sam oslikala i prelakirala lakom za drvo. Vrlo maštovit poklon, unikatan i jedinstven”, rekla nam je Marija. Jednostavno, ali posebno.
“Sin je nekada davno plesao u Kulturnom centru “Gatalinka” pa sam bila uključena u aktivnosti centra, što sam ostala i do danas. Oblačila sam djecu za njihove nastupe i pomagala kako god je bilo moguće, uvijek sam tražila nešto što bi me ispunilo i način na koji bih pokazala što sve mogu. Na svakom putovanju nosili bismo svoje rukotvorine i prodavali ih kao suvenire. Šokačke lutkice, magnete, privjeske, razne stvari za posebne prigode kao što su ukrasi za kićenje bora, adventski vijenci, jastuci, magneti s bećarcima i slično”, istaknula je Mara. Kćer joj se udala za dalmatinca pa je pravila i dalmatinske kapice za goste, sve od recikliranog materijala, jer, naglašava, ništa nije za baciti, sve se za nešto može iskoristiti. Ambalažu za poklone radi sama, pakira ih u vrećice koje je pažljivo izradila od običnih tapeta i ukrasila mašnicom i natpisom. Vrlo efektnog i posebnog izgleda upravo zbog svoje jednostavnosti.
Najviše posla joj uzme pravljenje lutaka Šokaca i Šokica, jer za svaku lutku treba jako puno strpljenja i vremena. Ručno radi sve nošnje, od prvih gaća, kecelje, pregače, do kapice na glavi, sva tkanina je također ručno i precizno oslikana bojama za staklo. “Nikada nisam radila jednu po jednu figuricu, pa ne znam koliko vremena utrošim na jednu. Uvijek sam radila više stvari odjednom. Radim dok kuham, gledam serije ili bilo što. Uzmem 20, 30 lutkica i radim usporedno. Jedan dan radim sve što je od čipke, drugi dan lica, ruke i stopala od glinamola, pa treći dan oslikavam lica.
Netko bi rekao da su to u pitanju živci, ja kažem da je ljubav. Netko ide kod doktora, pije tablete, ja imam svoju terapiju. Uvijek prvo napravim par figurica pa idem dalje. Napravim kostur od žice i omotam vunom. Zatim šijem hlače, prsluke, pravim lica i ruke, pa dok se to suši završavam haljine, kasnije crtam oči, kosu, brkove, pa nastavljam raditi kapice”, objasnila je. Uvijek je težila tome da svoju kreativnost izrazi rukama, i time usreći sve oko sebe i podjeli svoju maštovitosti s drugima. Ne može izdvojiti nijednu rukotvorinu kao najdražu, svaka je posebna i priča za sebe. Od pete godine nije stala s radom, niti planira jer vidi koliko usrećuje druge svojim poklonima.
