Njegova priča zavjet je od zaborava za prijatelje i suborce braću Vlatka i Zvonka Baloga, Mihajla Leta, Željka Patarića, Krešimira Ratkovića, Josipa Perkovića, pogubljene na Ovčari te Ivana Senčića i Mladena Ćupića čija sudbina do danas nije razjašnjena.
Kvartovska druženja, nogomet i izlaske u grad, u jesen 1991. zamijenili su rovom. Od 13 momaka koji su iz Mjesne zajednice Kolodvor krenuli put Vukovara, vratilo ih se samo petorica. Ono što ih je osim prijateljstva držalo, bilo je povjerenje. Ovi dečki dio su ekipe iz Kolodvor kvarta koja je 19. rujna 1991. godine u poslijepodnevnim satima krenula za Vukovar, na sedmodnevnu smjenu, prisjeća se jedan od preživjelih nakon proboja 17. studenog, tada 22-godišnji Damir Kalapati – Fik.
Taman se vratio iz JNA. Bio je četvrtak, a pokojni Krešimir Ratković trebao se ženiti sljedeće subote. Nisu ga uspjeli odgovoriti. Računao je, vratit će se nakon smjene, kaže. Tri su dana proveli na položaju u Borovu Naselju nakon čega su raspoređeni na Mitnicu na kojoj ostaju najdulje, do 2. studenog. Mjesec dana ranije (2. listopada ’91.) tamo im je poginuo zapovjednik Vlatko Balog, a Franjo Bubalo teško je ranjen i odvezen u bolnicu.
S Mitnice su prebačeni na Sajmište kako bi pokušali vratiti položaje na tadašnjoj Petrovoj Gori u vrijeme najžešćih borbi. Teren nisu poznavali.
Sreća u nesreći, nije znao put do bolnice
„U roku dva tri dana svi su, osim mene i Gorana Sertića, bili izranjavani. Tamo je bio kaos. Naš put od dolaska u Vukovar bio je samo povlačenje. Odlučio sam, neću se predati. Idem u proboj. Ili izlazim, ili ne, treće opcije nije bilo”, priča Damir koji 17. studenog oko 21 sat kreće, s jednom od tri skupine po kiši i blatu, u proboj od mostova u gradu preko Olajnice. Pri pokušaju prelaska kroz korito Vuke na Adici zahvatio je stopalom nagaznu minu.
„Izvukli smo se nazad na cestu. Nisam znao put do bolnice i to je valjda bila sreća jer da sam znao vratio bih se sigurno potražiti pomoć. Uspjeli smo preko bašči izbiti do Lovačkog doma. Zaostajao sam za kolonom jer nisam mogao hodati, a nisam htio da gube vrijeme na mene. Trebalo je pomoći ženama i djeci koji su hodali s nama. Zaostajem za kolonom i šest dana ostajem sam u polju između Vukovara i Bogdanovaca,” priča.
Preživio je pijući barsku vodu. Nakon šest dana u kukuruzima kreće prema opustošenim Bogdanovcima, ulazi u kuće tražeći atlas ili kartu da potvrdi gdje se nalazi. Skriva se u jednom podrumu zbog bolova u nozi.
„Nakon što se razdanilo čujem rondanje, glasove i korake četnika. Tenk i kamione JNA vidim kroz prozor. Sakrio sam se u trećoj prostoriji čija su vrata otvorili, ali me nisu primijetili. Ponovno sam imao sreće,” zaključuje.
Odlučuje se prenoćiti i sutradan rano ujutro nastaviti put kroz polja. Jedini suputnik bio mu je stari kompas. Ponovno nailazi na kuće, ali i ukopan tenk i transporter s desne strane. Shvaća da obilazi Cerić u smjeru Mirkovaca, pa okreće smjer.
Sedam dana puta u slobodu kroz kukuruze
„Tu su me čak i primijetili, jer bila su dva tri pucnja iza mene, ali uspio sam se ranjen nekako popeti iz rova. Nastavio sam njivama i s desne strane kroz kukuruze ugledao u daljini vinkovački silos, putokaz do Male Bosne,” na čiji punkt stiže 24. studenog, prihvaćaju ga pripadnici HOS-a i prebacuju u bolnicu.
Damir Kalapati bio je dragovoljac, hrvatski branitelj, pripadnik rezervnog sastava Zbora narodne garde Mjesnog odbora Kolodvor Vinkovci, 204. i 109. brigade u čijim je postrojbama bio do kraja 1996. godine. Proboj ranjenog Kalapatija iz okupiranog Vukovara trajao je od 17. do 24. studenog 1991. kada se domogao slobode došavši u Malu Bosnu.
Danas je u mirovini. Kaže, na njega ljekovito djeluju dobri ljudi, supruga i djeca koje nikada nije opterećivao onim kroz što je prošao, a voli se odmarati u kući na moru. Živjeti se dalje mora, poručuje smireno samozatajni Fik, još jedan u nizu vinkovačkih momaka koji je, ne sjeća se zašto nadimak dobio još u djetinjstvu, a u mladosti se odazvao pozivu domovine i sa svojim prijateljima iz bloka ispisao ponosne stranice novije hrvatske povijesti.
Zavjet braće Kolodvor kvarta
„Dogovor je bio ako se ikada što dogodi, vratit ćemo se na Mitnicu. Tu nam je obitelj Rajh kuhala topli čaj. Danica je bila sestra pokojnog Blage Zadre koji nam je donio tople čizme, poznate ZENGE jer smo u Vukovar došli onako, s brda s dola, da većina nije ni roditeljima rekla kamo ide,” sjeća se sjetno jer, samo ih se petorica vratila. Sreća, istovremeno i pokora, reći će, jer njih osam više nema.
