I dalje bez komunikacije u traženju najboljih rješenja za osobe s invaliditetom

Uz poruku: Osigurajmo stvarno sudjelovanje osoba s invaliditetom u donošenju odluka i kreiranju javnih politika, u povodu Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, 3. prosinca, javnosti se obratila Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom

“Potpisivanjem i ratificiranjem Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Republika Hrvatska je u svojim donesenim strategijama, nacionalnim dokumentima i akcijskim planovima, naglasila potrebu i važnost sudjelovanja osoba s invaliditetom u kreiranju javnih politika, donošenju zakona, strategija i dokumenata, odnosno u sudjelovanju stvaranja sigurnog i pravednog okruženja. U Općem komentaru br. 7 (2018.) o sudjelovanju osoba s invaliditetom, uključujući djecu s teškoćama u razvoju putem njihovih predstavničkih organizacija, u provedbi i praćenju Konvencije, Odbor za prava osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda detaljno pojašnjava čl. 4. st. 3. kao i čl. 33. st. 3. koji navodi: “…Civilno društvo, a posebice osobe s invaliditetom i organizacije koje ih predstavljaju, bit će uključene i u punoj će mjeri sudjelovati u procesu praćenja provedbe…”, stoji u priopćenju.

Još jedna godina bez komunikacije i konkretnih kvalitetnih pomaka

Koliki je stvarni utjecaj osoba s invaliditetom na zakone koji uređuju njihova prava, na javne politike koje izravno utječu na njihov život?, postavljeno je pitanje, a u odgovoru navodi se: “Krajem 2018. godine obećano je kako će 2019. biti godina zaokreta, godina konkretnih aktivnosti u kojima naziremo obrise sustava usmjerenog na osobu, godina donošenja zakona u kojima se ogleda Konvencija. Sada je kraj 2019. godine. Niz održanih konferencija, stručnih skupova i rasprava na kojima se govorilo o pravima osoba s invaliditetom na uživanje jednakih prava u svim područjima života bile su kvalitetne i dobre za podizanje svijesti  o inkluzivnom društvu, međutim, nisu pridonijele potpunijim zakonodavnim promjenama u cilju stvarnog ostvarenja njihovih prava. Iza nas je godina u kojoj još uvijek prevladava administrativno birokratski pristup u rješavanju složenih ljudskih problema i razumijevanju potreba, umjesto otvorene komunikacije u traženju najboljih rješenja”.

Najvažniji problemi i dalje na čekanju

“Nakon pritisaka i inicijativa osoba s invaliditetom i udruga došlo je do izmjena Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu te Zakona o sigurnosti prometa na cestama međutim, i dalje nisu, a trebali su biti objavljeni u e-Savjetovanju ili doneseni – Zakon o osobnom asistentu, Zakon o inkluzivnom dodatku, Zakon o sustavnom financiranju saveza i udruga osoba s invaliditetom, novi Zakon o socijalnoj skrbi. Trebalo je nastaviti proces deinstitucionalizacije, razviti sustavnu ranu intervenciju, osigurati zaštitu mentalnog zdravlja u zajednici… Još uvijek nemamo naknadu za invaliditet koja bi bila neovisna o prihodovnom ili imovinskom cenzusu već temeljena isključivo na vrsti i težini invaliditeta, jer jedino se na taj način može ispuniti svrha tih naknada, a to je uključivanje u život zajednice. Jedino tako možemo omogućiti osobi s invaliditetom ostvarivanje prava na obrazovanje, zapošljavanje i produktivan, uključen život. Osobe s invaliditetom smatraju da su naknade i usluge nepravedno i neravnomjerno raspoređene, jer nisu osmišljene tako da svojom raznolikošću prate potrebe koje proizlaze iz invaliditeta”, navodi se.

U traženje rješenja sustav mora uključiti osobe s invaliditetom i stručnjake

“Previše je i tijekom ove godine, navodi se, bilo potresnih priča onih koji su zbog teškog invaliditeta cijeli život proveli u ustanovi, kao i onih koji su bili okruženi pažnjom obitelji, a onda gubitkom roditelja odlaze u ustanovu jer njihovu podršku nismo nadomjestili potrebnim uslugama. Nitko od njih nije imao utjecaja na vlastiti život, pravo i mogućnost donošenja izbora o tome gdje će i kako živjeti. Djeca s teškoćama u razvoju i mnoge osobe s invaliditetom mogle bi uz podršku imati samostalan i ispunjen život među svojim prijateljima i bližnjima u lokalnoj sredini i da žive na uobičajeni način kao i svi mi. Oni ne smiju ostati nevidljivi, izolirani u institucijama ili zatvoreni u svojim domovima. To što je netko osoba s invaliditetom ne znači da nema interese, svoje navike i svoj stav, želje, talente, što se vrlo često zaboravlja i generalizira, a čime se krše prava u raznim područjima života tih osoba. Stoga, umjesto prebacivanja odgovornosti na neke druge, preporučujemo sustavu da zajednički sa osobama s invaliditetom i stručnjacima udruže znanja i energiju za nalaženje rješenja, a ne za potiskivanje problema ili odgađanje pri čemu sve ostaje na obećanjima i željama, ali bez stvarnog pomaka”, poručila je Ana Slošnjak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom.