Jedini pravi lijek je glazba

0
425
- Reklama -

Priča je ovo o Ediju Borovčić Kurir, autističnom dječaku koji uz redovnu školu pohađa i 4. razred Glazbene škole gdje zajedno s vršnjacima svira klavir te pohađa solfeggio i zbor.

Hodnicima Glazbene škole Josipa Runjanina Vinkovci svakodnevno odzvanjaju zvuci najpoznatijih svjetskih i hrvatskih skladbi, zvuci čiji tonovi smiruju svakoga tko bi se našao u školi. Svatko tko ju posjeti, pomislio bi kako se radi o profesionalnim glazbenicima, a ne o vrijednim i talentiranim učenicima. Posebnim učenicima koji iz dana u dan pomiču svoje granice. Međutim, jedan od njih je ipak malo posebniji. Riječ je o Ediju Borovčić Kurir, autističnom dječaku koji u stopu prati svoje vršnjake u gradivu 4. razreda.

Edi je, govori nam njegova majka Mirta, rođen kao jedna zdrava i vesela beba. Međutim, s nepune dvije godine života počeo je pokazivati znakove loše socijalne interakcije i komunikacije, da bi u vrlo kratkom vremenu potpuno izgubio komunikaciju. Kada je napunio četiri godine ponovno je počeo komunicirati. No, iz njegovih usta nisu izlazile riječi, nego pjesma.

“On nije govorio ništa, ali bi mi otpjevao refren neke pjesme i tako bih ja znala što točno on želi. Čak je u neke poznate melodije ubacivao svoje riječi ili situacije iz svakodnevnog života. Ritam ga je oduvijek smirivao“, rekla nam je Mirta.

U trenutku kad smo ulazili u školu kako bi se i sami uvjerili u Edijevu ljubav prema glazbi, dočekali su nas zvuci skladbe “Mali preludij“ Johanna Sebastiana Bacha. Svirao ju je Edi na klaviru. Osim tog klasika, svira on i brojne druge od kojih su mu među najdražima i Beethovenova “Sonatina“ i Schumannov “Divlji jahač“.

Da je upis u glazbenu školu bio pun pogodak, Mirta nam je potvrdila više puta, a znak da je to pravi put dao im je crtani film “Petar Pan“. “U drugom razredu osnovne škole gledali smo crtić “Petar Pan“. Kada sam ga upitala što mu se najviše svidjelo, očekivala sam odgovor poput onoga da može letjeti. Međutim, on je rekao da mu se najviše sviđa to što može svirati frulu. To je bio naš početak“, pojasnila je.

Jedan od glavnih razloga zbog kojega je Edi krenuo u glazbenu školu je i razvoj fine motorike i suradnje lijeve i desne polutke mozga.

“Glazba svakako dobro djeluje na mozak. Ediju se lakše izražavati vibracijom i glazbom. Kada svira klavir surađuju lijeva i desna polutka mozga i može se postići više toga. Može se pobuditi nešto novo do čega se ne bi moglo doći nekim drugim načinom, nego kroz glazbu. Razvija se fina motorika i apstraktno mišljenje, novi način razmišljanja i neki novi svijet“, istaknuo je Edijev nastavnik Hrvoje Aušić.

U redovnoj školi je trenutno 6. razred, dok je u glazbenoj školi 4. U redovnoj školi ima pomoćnika i prati redovan program, dok u glazbenoj školi mama i nastavnik uskaču kao pomoćnici. Ističu kako je u tom slučaju škola uvelike pomogla i izašla ususret. Nastavnik je vrlo zadovoljan Edijevim radom i napretkom, a napominje kako je jedan od najvrjednijih učenika.

“Dosta uspijeva pratiti program 4. razreda kao i ostali učenici, a moram reći kako se jako puno trudi i jako puno vježba, a i poslušan je. Iako s Edijem radim tek sedam mjeseci, već smo se navikli jedan na drugoga i mogu primijetiti napredak od samoga početka“, izjavio je Aušić.

Da je ovaj poseban dječak itekako vrijedan, govori i činjenica da je u protekle dvije godine sudjelovao na Klavirskom festivalu pod nazivom “Dolce piano“ u Belišću. Obje godine osvojio je srebrnu medalju. Isto tako, u prvom i drugom razredu sudjelovao je na radionicama za djecu s poteškoćama povodom Svjetskog dana autizma, a prošle godine je svirao na jednom predavanju.

Osim što mu je glazba pomogla u komunikaciji i interakciji s drugima, otvorila mu je i neki novi svijet. Svijet koji njegovu svakodnevicu čini lakšom. Zbog toga mu je ispunjen veći dio dana, a osim što vježba svirati na klaviru, Edi ide i na solfeggio i zbor. Još jedan je to dokaz koliko je ovaj dječak poseban, koji nas iz dana u dan podsjeća da je samo nebo granica.