“Mama, baci mi pičiguz?”, orilo se ovog vikenda kroz interfon zgrade vinkovačkog Neboder kvarta u širem središtu grada. Ono kada kao roditelj moraš malo dozvoliti da ih odgaja i ulica jer i to je dio zdravog odrastanja i borbe za mjesto pod suncem. Inače, tzv. ‘pičiguz’ je njihov naziv za komad plastike s uzdom s kojim se klinci spuštaju na improviziranom snježnom spustu stepenica susjedne zgrade s obzirom na to da je snijega napadalo taman toliko. Mokar do gole kože, rumenih obraza i promrzlih ruku i nogu, vraćao se navečer kući. Gladan i žedan, ali zadovoljan.

Podsjetio me na bijele Vinkovce osamdesetih i Lapovačko brdo kada nas je na stotine, sa svih strana grada, većina u šuškavim, turskim trenirkama, sa obaveznim štramplama ispod, ubundani od glave do pete, cijeli dan provodilo na sanjkama.

Bila su to vremena kada smo imali četiri godišnja doba, a zime su bile prave slavonske, oštre, hladne i bijele. Drvene saonice, najloni, stražnjice…Daj što daš, samo neka je juriš. Oni bolje stojeći imali su plastične male flourescentne skije koje bi nataknuli na noge i jurili niz brdo. Strmija strana vodila je ravno u zgradu Štrosmajerove od broja 12 pa nadalje. Uglavnom su ju svladavali dečki s ‘prve’ škole. Bijeli ratnici. Frajeri za nas tadašnje sramežljive djevojčice. Malo smo se usput i šacovali pa gdje ćeš bolje provedenog vremena. Baka je znala primijetiti da imamo simpatiju.

Uglavnom, gore spomenute skijice sam dobila kasnije – crvene s bijelim kopčama, a takve su bile i saonice koje su brata i mene dočekale jednog prijeratnog Božića pod borom. Dočekale su i moju djecu, no onda su bez traga nestale iz ulaza prije desetak godina. Nadam se da još nekome dobro služe.

Školski praznici bili su sredinom siječnja i nema tog ‘boga’ koji bi nas utjerao u kuću do kasnog predvečerja. Umorne, mokre i rumene, baka nas je skidala kraj toplog Calorexa na drva, natakala čajem i dočekivala šnitama Cvilinderova poslijepodnevnog kruha s Gavrilovićevom paštetom i svježim, najmekšim rolatom s pekmezom od kajsije na svijetu koji se topio u ustima. Bio je to njen odgovor na “bako, mi bismo nešto slatko.”

I tako, imala sam tu roza tursku šuškavu trenerku, drvene saonice i svu dobru volju ovoga svijeta za ludosti na bijelom. Naš snjegović bio je negdje na sred livade, s mrkvom koju je netko maznio mami iz kuhinje, starim loncem također otuđenim kradomice iz neke špajize i metlom, umjesto ruke, pokupljenom iz nekog okolnog stubišta. Oči, usta i dugmići bili su od komadića ugljena koje bismo pokupili pred zgradom. Ostaci nakon unošenja u podrum. I dok bi baka sa susjedima prizemlja Slavka Jankovića na broju 3, pripremala pepeo za posuti pred vratima kako bi ljudi ulazili u zgradu bez ‘slomljenog vrata’ mi bismo brže bolje s ostalom djecom, ispred ulaza, napravili klizu i jurišali gore dolje, moleći Boga da što kasnije pospe naše klizalište. Hrabriji i stariji, i tada su se klizali na zaleđenom Bosutu, a debljina leda bila je znak za zeleno svijetlo. Jednako, sigurna sam bilo je na brdu u Nazorovom bloku, Papuku i ostalim dijelovima grada koji su imali bilo kakvu uzbrdinu u kvartu. Bila nas je hrpa i imali smo svo vrijeme ovog svijeta za sebe.

Kronična boljka u ovo vrijeme bile su mi gnojne angine. Pamtim predvečernji put na saonicama s naslonjačem duž današnju Zvonarsku, utopljena u Vintexovu deku, do vinkovačke pedijatrije po dnevnu dozu penicilina. I tako barem desetak dana za redom. Nitko se nije žalio na neočišćene, utabane staze. Iako smo ih i tada redovito čistili ispred kuća, no snijega se često u ovo vrijeme nisi mogao načistiti. Kako je netko napisao, možda će biti i boljih vremena, ali ovo je bilo naše. Velika je šteta što je, uslijed epidemije, morao biti otkazan Ledeni Orion s obzirom na to da je bila milina za vidjeti hrpu djece, ali odraslih svakodnevno na klizalištu. I sama sam se usudila i jurila 10 (km/h).

Tih dvadesetak kuna dobro je uložen novac ako znaš da dijete aktivno provodi vrijeme u druženju. Ovo je njihovo vrijeme. I premda je obilježeno smanjenom aktivnošću, plejkom, Tiktokovima i rasprodanošću različitim, često puta pretjeranim, izvanškolskim aktivnostima, ovaj vapaj za pičiguzom s početka priče daje mi nadu da još uvijek imaju šanse za kudikamo normalno djetinjstvo s ponekom plavicom na nozi i uhvaćeni u lizanju ledenica koje su prethodno otkinuli s nekog automobila ili kuće, onako u prolazu.