Baš kako je nekada bilo, bilo je večeras na druženju KUD-a “Golubica” Vinkovci. Na čijalu, jednom od starih običaja koje u ovom društvu, ističe predsjednica Eva Racnjak, nastoje sačuvati i pružiti priliku i nekim mlađim generacijama da vide kako se nekada živjelo.
Dvorana Mjesnog odbora “Centar”, uređena do najsitnijih detalja, večeras se pretvorila u staru šokačku kuću, a članicama i članovima “Golubice” spremljenima u staro “ruvo”, pridružila se i gošća Kata Dekanić.
Nema danas više ni gusaka po šorovima, ni čijala, ne prave se više ni veliki pernati jastuci, ni donje perine, ni gornje dunje. A kako je bilo baka Kata dobro se sjeća.
“To se radilo u zimsko doba. Kad seljaci imaje vremena onda su se pravila čijala. Držale su se guske i onda su se ćerama pravili jastuci, dunje, perine. Pokupimo komšinice i svoje druge, njiove ljude koji bi sa strane pričali i kartali, bude i cura, i onda se lepo čije na vrpice, a gazdarica kupi i meće u bušinu. Svaka cura iz kuće je nosila šest jastuka, dva jorgana, perinu i dunju. Tako sam ja donela i tako mojoj ćeri napravila. To je tako onda moralo biti“, kazuje baka Kata.
Za to je trebalo othraniti ili kupiti guske. Guskama se perje čupalo dva puta i treći put na kraju nakon klanja. Perje se prikupljalo više godina. Za jastuk je trebalo 2,8 kilograma, a za dunju 8 kilograma perja.
“Kad mi očijamo perje onda sve ostatke stresemo sa sinije, a momci su dolazili pa to znali pokupiti i nositi pred kuće svojih cura ispred prozora pa još ako je blato dobro to utabaju da majka ima šta ujutro rano čistiti. Kad je sinija obrisana i čista stavljaju se likeri i rakija, kolači, kuvani kukuruz i pucanke i onda se još sjedi i priča, cure su znale i zapjevati, sve to negdje do ponoći kad smo se razilazili. A šta se pričalo? Svašta se pričalo, ogovarao se komšiluk i svašta drugo“, smije se baka Kata.
Čijala se dobro sjeća i Lidija Novačić, kao i čuvanja gusaka što je bio dječji posao.
“Meni je mama spremala perje tako da sam kao djevojčica sudjelovala u čijalu. Mi smo uvijek bili znatiželjni što stariji pričaju pa bi se podvukli pod stol i slušali i čekali kada će posao završiti, a gazdarica pogostiti svoje druge koje su došle na čijalo. Moja je mama uvijek volila peći kolače, ne one starinske, nego uvijek neke nove fele pa su onda druge dolazile i zato da bi jele novih finih kolača“, pamti Lidija Novačić.
A pamti i još nešto. Čuvanje gusaka znalo je završiti i s batinama.
“Zapamtila sam čijala, ali pamtim da sam dobila i puno batina zbog tih gusaka. Guske nisu smjele ići u blato, a još više smo morali paziti da ne bi slučajno kobac zgrabio koje malo gušće. I zbog jednog i zbog drugog bilo je batina kad nismo pazili jer nam je igra bila na prvom mjestu“, priča Lidija Novačić.
A kako su se guske i ostala živad štitili od kobaca pamti Kata Šporčić.
“Tata je pravio korpe pa je znao napraviti i pilićar. Onda kada ja dotjeram guske s Bosuta, mama ih stavi u pilićar tako da kobac do njih nije mogao. Za čijalo, sjećam se, kod nas u Nimcima kad je posao bio gotov išli su listarići, kuhani kukuruz, debela masnica s makom i s orasima ili maslenica i bila je rakija i vino. Kod nas se puno i pjevalo i igralo i bilo je jako veselo“, priča Kata Šporčić.
