KUKULJEVI? SAKCINSKI, Ivan
- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

“Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo”.

Riječi su koje je na današnji dan 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski uputio Saboru na hrvatskom narodnom jeziku i izazvao uzbunu u njemačkih i mađarskih vlasti. Ovaj gorljivi ilirac beskompromisno se zauzimao za hrvatsku slobodu i samostalnost, dok je uz samog Gaja bio jedan od stjegonoša borbe protiv mađarizacije i cenzure.

“Nemislimo, da jezik naš nije jošte prikladan zato, da ga u javne poslove uvedemo: ta on je bio prie 800 godinah jezik diplomatički harvatskih i sarbskih kraljevah, a kasnie i turskoga carstva, on je tako bogat, tako izdelan, tako blagozvučan, kao što je malo samo jezikah na svetu; on poseduje u ostalih slavjanskih narečjih neizcarpivo blago”.

Ivan Kukuljević Sakcinski rođen je 29. svibnja 1816. godine u Varaždinu gdje završava Gimnaziju, a filozofiju studira u Zagrebu. Nakon prekida studija, pohađa kadetsku školu u Kremsu i prelazi u vojni poziv tijekom kojeg se počinje baviti književnim radom na njemačkom jeziku. Susret s Gajem oduševljava Sakcinskog te ubrzo napušta časničku službu kako bi se vratio u Hrvatsku i uključio u politički život. Ostao je zapamćen upravo jer je prvi održao govor na narodnom jeziku u Hrvatskom Saboru. Na njegov prijedlog Sabor donosi zaključak o uvođenju hrvatskoga jezika kao službenoga tek 1847.

“…budući da mislimo svremenom naš jezik polag primera drugih europejskih narodah u javni život i u poslove uvesti, i martvi živim zameniti; jer ako mi na to nikada niti pomisliti nećemo ostat ćemo kao i do sada ne narod nego sena naroda, a u Europi medju narodi, koji se svi živimi jezici služe, kao zapušteni mali otok na moru, i umreti ćemo zaista prie ili posle s martvim jezikom i mi, i to umreti kao onaj čovek, koi u celom svojem živlenju za uzdaržanje svog života baš ništa radio nije!!!”