Reakcije profesora i nastavnika hrvatskog jezika i književnosti na prijedlog Nacionalnog kurikuluma za predmet Hrvatski jezik podijeljene su – jedni odobravaju mogućnost izbora lektirnih naslova i smatraju da će time lakše motivirati djecu na čitanje, a drugima je to put prema anarhiji. Javnost je već dobro upoznata s činjenicom da je aktualni popis lektira u osnovnim i srednjim školama star čak 25 godina i da tako svojim sadržajem teško uspijeva stvoriti buduće generacije čitatelja. 2016. godine predložene su izmjene popisa u sklopu Cjelovite kurikularne reforme i mislilo se da će učenici za nekoliko godina čitati Tolkiena, Murakamija ili Jergovića. Međutim, ta optimistična razmišljanja pala su u vodu.
Početkom prošloga tjedna objavljena je Odluka o donošenju kurikuluma za nastavni predmet Hrvatski jezik. Donesena su dva zasebna kurikuluma – za osnovne škole i gimnazije te za strukovne škole i kako se u njima navodi, Hrvatski jezik organiziran je u tri međusobno predmetna područja: hrvatski jezik i komunikacija, književnost i stvaralaštvo te kultura i mediji. Međutim, ono što najviše iznenađuje je novi srednjoškolski popis lektire. Uz poneke izmjene, srednjoškolski lektirni popis od jeseni uglavnom ostaje jednako neprivlačan mladima – književnih djela napisanih u ovom stoljeću nema. Višnja Sorčik, profesorica hrvatskog jezika u vinkovačkoj Gimnaziji, ističe kako su profesori u prvom kurikulumu imali puno više slobode, a da je sada vraćen onaj povijesni pregled i djela za koja se ona osobno ne slaže. “Mi smo dobili popis lektira. U prvom razredu imamo Petrarcu, Werthera ili Nazora s čime se ja nimalo ne slažem i dali su dio povijesnog pregleda. Međutim, mi uz ova zadana djela možemo staviti i neke tekstove po vlastitom odabiru”, pojašnjava nam Sorčik i dodaje kako profesorima nitko ne brani koje će naslove izabrati. Dodaje i kako su se suvremena djela pokazala izvrsnima za učenike i kako ne bi bilo loše dati im suvremena djela koja bi oni mogli vezati uz neke klasike.
U studenom 2017. godine Vlada je usvojila Nacionalnu strategiju poticanja čitanja u razdoblju od 2017. do 2022. godine. Propisala je niz mjera i ciljeva kojim su se trebale stvoriti generacije mladih čitatelja. Suprotno očekivanjima, na novom popisu lektira suvremena djela nisu našla svoje mjesto. Tako će Gimnazijalci od jeseni čitati 10 cjelovitih književnih tekstova, od toga 5, odnosno 6 obaveznih. “Išlo se na to da se smanji pritisak na učenike i da ne čitaju puno lektire, ali to ne znači da mi učenicima ne možemo preporučiti i s njima raditi neku zanimljivu modernu knjigu. To sve ovisi o tome kako ćemo si isplanirati vrijeme – sve ovisi o profesorima”, napominje Višnja. Najsuvremenije što će učenici čitati bit će Marquezov roman “Sto godina samoće” iz 1967. i “Ime ruže” Umberta Eca iz 1980. godine, a s domaćom književnosti situacija je još gora. Učenici i dalje neće čitati ništa suvremenije od izbora iz poezije Danijela Dragojevića i kao i do sada, Brešanove “Mrduše Donje”. Uz to, na srednjoškolskom lektirnom popisu nema čak ni Pavličića.
“Ovo što sam pročitala i vidjela, nikako se ne slažem s time. Izbacili su gotovo sve pisce koje smo mi imali prije i koje smo s užitkom čitali. Žao mi je što se današnji školarci neće imati priliku upoznati s njima”, rekla je Ljiljana Spajić, nastavnica razredne nastave u OŠ Josipa Kozarca Vinkovci. Iako novija, pogotovo hrvatska književnost obiluje autoricama, na popis za cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka uvršten je tek “Svjetionik” Virginie Woolf kao i trenutno, izbor iz poezije Vesne Parun. 
U Ministarstvu tvrde da ništa nije izbačeno, samo je ostavljeno na izbor nastavniku koji bi sam trebao procijeniti je li neko djelo primjereno za pojedini razred. Sve je na profesorima i nastavnicima, slažu se naše sugovornice. Dok su neki naklonjeniji onim starijim klasicima na kojima se gradila hrvatska književnost, drugi pak smatraju kako su našoj djeci potrebna i ova suvremena djela zbog lakšeg razumijevanja.
“Vraćen je povijesni pristup, ali je značajno smanjen broj djela koja mora učenik pročitati. Sloboda profesora je ta što on može birati tekstove koje hoće, samo što oni svi neće biti u čitanci”, pojasnila nam je Višnja. Pri izboru književnoga teksta za čitanje učitelju i nastavniku preporučuje odabir suvremenih tekstova za poticanje literarnoga čitanja prema načelima: od poznatoga prema nepoznatome, od bliskoga prema udaljenome. Međutim, nisu svi naklonjeni takvom razmišljanju. “Klasike koji su izbačeni iz popisa lektire vratila bih nazad. Ne razumijem zašto su neka djela izbačena, a pogotovo djela domaćih autora”, rekla je Ljiljana. Ipak, kako na popis nije uvršteno niti jedno djelo nastalo u ovom stoljeću, a nastavnicima je dano tek malo više slobode, ostaje pitanje kako će se i u kojoj mjeri nastavnici držati spomenute preporuke.