Dario Pahić prohodao je trčeći za golubovima. Po struci elektromehaničar, za sebe kaže da je u duši stolar, a u srcu golubar kojemu su ove ptice u krvi gotovo cijeli život.
Nastavio je, kaže, stopama pokojnog djeda Ivana Komesarovića, strastvenog golubara, a posebna veza između Darija i golubova ponekad se riječima ne može ni opisati. Uzgaja jednu od najpoznatijih vrsta golubova – listonošu – „goluba koji se vraća kući”. Često se pušta kao golub mira, u ratovima je služio za prijenos informacija, a koristili su ih i za krijumčarenje droge ili dijamanata zbog čega je tako prije 20 godina u Italiji zapaljeno cijelo jato listonoša.
Ovaj Vinkovčanin trenutno ima stotinjak golubova, dio je u matici i služi za leženje, dok se dio natječe. I to vrlo uspješno. U svojim vitrinama broji nekoliko zlatnih odličja na utrkama srednjih pruga, pobjedu u zoni u konkurenciji od 2408 golubova i 48 natjecatelja, zlato na KUP-u Grada Vinkovaca te na memorijalnoj utrci KUP 12 redarstvenika, zavidne rezultate imaju na kratkim i srednjim prugama, a nikako ne smijemo zaboraviti ni da dva goluba kao reprezentativci Hrvatske putuju na Euro-olimpijadu u Rumunjsku. Bili su 1. i 3. golub Hrvatske na utrkama srednjih pruga u dvogodišnjem ciklusu.
„Svaki mladi golub najprije dobije prsten s identifikacijskom karticom i vlasničku karticu, za vrijeme natjecanja i čip s podacima o golubu i golubarniku. Pticu u vrhunsku formu dovodimo posebnom prehranom i treninzima, svatko ima svoju formulu za uspjeh i to je vojna tajna”, kroz šalu će Pahić dodavši da golub ima fotografsko pamćenje i izuzetnu sposobnost orijentacije, a treninge uglavnom obavljaju na destinacijama udaljenim nekoliko kilometara. „Tamo ih puštamo, a oni se odmah vraćaju kući jer ih najčešće čeka partner. Ljubav je najbolja motivacija”, ističe.
Svaka utrka donosi i drugo mjesto puštanja. Najčešće su to Mađarska, Češka, Poljska i Njemačka, a riječ je utrkama od 120 do 800 kilometara koje golubovi prijeđu za nekoliko sati, ovisno o vremenskim uvjetima. Najdraži dio je, napomenuo je Pahić, iščekivanje njihovog vraćanja kući koje je „nabijeno velikom dozom adrenalina”. „Poseban je osjećaj ugledati ih kako jure kao tajfuni, oblete krug oko golubarnika da smanje brzinu i onda ulaze.. Nema dalje, to je ta zaraza”, riječi su 47-godišnjeg zaljubljenika u golubove i svega u vezi njih. Ptice su trenutno u fazi mirovanja, mijenjaju perje i legu se, nova natjecateljska zima počinje s proljeća.
Na prvu Olimpijadu u Brno 2014. godine odvela ga je Bosančica, jedna od uspješnijih, no trenutno umirovljena golubica s prstenom BiH. Miljenica obitelji Pahić.
Golubarstvo je za Darija Pahića ljubav i hobi, ne razmišlja o zaradi jer, kako kaže, tu se gubi sportski duh. Iako će reći kako nije skup, njegova supruga Marina ne dijeli takvo mišljenje. „Košta kao njezine jedne cipele”, smije se Dario. Šalu na stranu, ima tu dosta troškova koji odlaze na hrane i preparate, ali i članarine, treninge, cijepljenje, prstenje i ostalo.
Dobar su tandem ovi bračni supružnici. Doduše, Marina se boji golubova, no to ju ne sprječava da stručno i s velikim entuzijazmom priča o njima, ponekad i satima. „Danas je sve manje golubara, ali ja na sreću imam ogromnu podršku svoje obitelji. Planiram nastaviti u istom ritmu, korak po korak i nadam se da će netko nastaviti mojim stopama”, zaključuje svoju priču ovaj vrsni golubar napomenuvši kako njihovih četvero djece nije zainteresirano za ovaj sport, no možda će biti unuci – baš kao što je i on naslijedio svoga djeda.
