U Domovinskom je ratu, neslužbeni podaci kažu, poginulo 402 djece – najmlađe dijete imalo je tri godine, a najstarije je bilo dvanaest dana mlađe od 18 godina. Brojni su roditelji prestali živjeti toga dana kada su izgubili svoje dijete, neki i više njih, a neki od njih svoja su svjedočanstva ispričali u filmu „Od toga dana…“ koji je svjetlo danas ugledao i u Vinkovcima.
Produkcijska kuća „Media Move“ producirala je jedan od najpotresnijih dokumentarnih filmova u skorijoj hrvatskoj povijesti. Film tematizira pogibiju djece u Domovinskom ratu, a temelji se na iskazima roditelja koji potresnim svjedočanstvima opisuju živote svoje djece te svoj život “Od toga dana…” kada su ih izgubili. Također, odgovara na pitanja tko su ta djeca, tko su ljudi koji su imali nesreću doživjeti istinski, najveći gubitak, gubitak svoga djeteta, kako oni žive sve ove godine, kako se nose s nezacijeljenim ranama i jesu li spremni oprostiti.
Dijete svakom roditelju daje gotovo nadljudsku snagu, a s gubitkom djeteta ta snaga zauvijek nestaje. Do kraja života, roditelji te djece ostaju otkrhnuti. Zauvijek su prekinuti dječji snovi, ljudski životi i ljubav za koju živimo.
“Majka je Kristinu svako malo gledala kroz prozor kako s malenom dječjom peglicom vrijedno pegla haljinice svoje Barbike. Jako je voljela presvlačiti i uređivati svoju lutkicu. Četiri majčina koraka do špajze, kad odjednom – fijuk granate iznad kuće, bez upozorenja, bez uzbune. Dugo je bilo mirno, bez ikakvih naznaka da bi mogao uslijediti napad. U roku jedne sekunde, ugašen je jedan mali dječji život”.
I upravo je to kroz film htjela dočarati scenaristica i redateljica Slavica Šnur, dočarati sliku djece koja su godinama samo statistički brojevi. To je zapravo, pored svega ostalog što muči roditelje koji su svoja svjedočanstva ispričala u filmu, još jedna nepravda za duboko i trajno ranjene ljude. Ističe kako je to film o nenadoknadivom gubitku, boli, ali i oprostu.
Film je danas premijerno prikazan u Gradskom kazalištu Joza Ivakić Vinkovci, a građani koji su se skupili ovoga utorka navečer nisu mogli suzdržati snažne emocije koje su ih obuzele. Scenaristica i redateljica Slavica Šnur i koproducent filma Stipe Majić – Pipe nadaju se kako kao društvo nećemo dozvolili da bešćutni nehaj patinom zaborava prekrije tragične sudbine ove nesretne djece.
„U svakodnevnom životu muči nas milijun problema, a većina njih su trivijalni. Imamo li vremena zastati i razmisliti što zaista znači nenadoknadiv gubitak? Ti okrhnuti ljudi žive s nama. Sjede pored nas u autobusu, stoje s nama u redu ispred blagajne. Znamo da njihov gubitak nikada nećemo ispraviti, no ponekad je dovoljno pokazati barem malo pažnje i suosjećanja. Ovaj film pokušat će ljude na to podsjetiti“, rekla je redateljica Slavica Šnur.
