Svjetski dan je šećerne bolesti od koje u svijetu boluje 537 milijuna ljudi u dobi od 20 do 79 godina, a procjenjuje se da će taj broj narasti na 643 milijuna do 2030. godine. No, među izuzecima ove statistike našla se mala Vinkovčanka Gita Grabar, sedmogodišnja junakinja koja je istinski dokaz kako unatoč teškoj dijagnozi život može biti lijep.
S 3,5 godine Gita je pila jako puno vode i u dva tjedna 10 puta se pomokrila u krevet, što je bilo jako čudno jer to joj se nije događalo ni u fazi odvikavanja od pelena, počinje priču o dijabetesu svoje kćerkice Vinkovčanka Ivana Grabar, priču u kojoj se miješaju tuga i strah, ponos i pobjeda.
Internet je prvi rekao dijabetes, a kasnije je to potvrdio i uređaj za kontrolu šećera koji je jedno subotnje jutro pokazao 13,9. Odlaze u hitnu, mjere joj još tri puta, šećer toliko visok da aparatić nije mogao pokazati vrijednost, pisalo je samo HI.
„Teško riječima mogu opisati emocije koje sam tada osjećala. Miks izrazito velikog šoka, tuge, ljutnje i straha. Strašno sam se bojala jer gotovo ništa o dijabetesu nisam znala. Muž je odbijao njezinu dijagnozu, mislio je da je to od jaffa keksa koji je pojela večer prije. A onda se shrvao kada nam je doktorica, u vinkovačkoj bolnici rekla: “Vaše dijete ima dijabetes!”, kaže Ivana.
Nakon dijagnoze Giti je obećala omogućiti sve da ima pravo djetinjstvo, ona i muž bore se za njezinu jednakost među vršnjacima, a u tome su neizmjerno pomogle i tete u vrtiću Cvjetnjak te nastavnici u OŠ A.G.Matoš koji imaju razumijevanja za njezine visoke i niske šećere. Treću godinu zaredom je i učenica Glazbene škole te pohađa engleski jezik izvan nastave.
Mnogi su znali reći „ma nije to ništa strašno, pa i moja baka ima šećer” ne razumijevajući kako se ne radi o istom tipu. Mala vinkovačka junakinja ima dijabetes melitus tip 1, autoimunu bolest od koje se dosad još nitko nije izliječio. Njezina gušterača ne proizvodi inzulin i Gita je ovisna o njemu, trenutno o Levemiru i Novorapidu koje preko „kemijske” prima minimalno pet puta dnevno.
„Mi smo njezin šećer udomili, on je dio nas. Ponekad se ručak ohladi jer čekamo da joj šećer padne, ponekad noć provedem kraj nje čekajući da joj naraste, ali kad pomislim da mi je teško, pogledam nju kako s lakoćom gleda na svoj šećer i ne smijem se žaliti”, ističe Grabar i dodaje kako teških dana, na sreću, nema puno, a sa sigurnošću tvrdi kako je iz svega izvukla nešto pozitivno. „Da Gita nema šećer, mislim da ne bih bila toliko strpljiva, razumna majka. Možda bih manje vremena provodila s njom. Skupa, zajedno sa šećerom, živimo svaki dan najbolje što možemo”.
Dijete je u razvoju pa ništa iz prehrane nije morala izbaciti, jede sve, najvažnije je pratiti omjer jedinica inzulina s unesenim ugljikohidratima. Mora jedino paziti koliko će toga pojesti, ponekad pričekati da bi nešto pojela ili jesti kada nije gladna jer joj šećer bude prenizak.
“Znate li što je i koliko je potrebno da naglas jasno i glasno kažem da Gita ima dijabetes, a da mi se pri tome oči ne zacakle. Da ne protrnem od straha. I neznanja. Da poput kakvog pancira primam tisuće totalno nepotrebno upućenih komentara. Da primam sažaljive poglede drugih roditelja. A da se pri tome osjećam veliko. I ponosno. Na nju. Na taj komad moje duše koji sa ponosom pokazuje Libru, koja strpljivo čeka da se šećer spusti kako bi jela, koja na svaki ubod inzulina gleda kao na igru s nama, jer bira mjesto gdje ćemo joj ga implicirati”, priča nam Ivana.
A ova prekrasna sedmogodišnja djevojčica sa svojim slatkim četverogodišnjim stažem odlično se nosi. Prošla je i psihološko testiranje koji je potvrdio da Gita nema odnos sa svojim šećerom i da ga vidi kao dio sebe.
„Djeca oboljela od dijabetesa često, osobito u pubertetu, prolaze kroz svakakve faze pa to smatram svojom pobjedom. I molim se da zauvijek ima taj stav”, zaključuje majka ‘slatke’ Gite.
