Zgrada Brodske imovne općine je stilski kompleksna. Stariji dio u stilskom smislu izvorno je bila barokna građevina nastala krajem 18-og stoljeća. Bollé ju je restaurirao na način da je primijenio elemente neobaroka i neorenesanse. Pročelje okrenuto parku je zadržalo svoju raniju jednostavnost. Do promjene je došlo jedino na ulazu zgrade.
Ulaz je uokviren ukrasima, a središnjica ulaza, je na krovu ukrašena polukružno oblikovanom atikom (nizak zid u krovnom dijelu).
Nad ulaznim vratima se nalazi ploča s nazivom zgrade i ukrašeni trodijelni prozorski otvor. Iznad njih u središnjem dijelu atike nalaze se reljefni ukrasi koji simboliziraju značenje šuma i šumarstva u ovom kraju. Reljef na pročelju zgrade postavljen 1909. g. izradio je kipar je Dragutin Morak, s kojim je Bollé često surađivao.
Novi dio zgrade duge oko 80 metara Bollé je projektirao u neogotičkom stilu s krovištem raščlanjenim visokim piramidalnim krovovima postavljenima na istaknute dijelove pročelja iznad ulaza i erkera iznad središnjeg ulaza.
Taj dio današnje zgrade sadržavao je nekada 14 lokala i 6 stanova. Na obje se zgrade uočavaju elementi secesije, inače rijetki u Bolléovom stvaralaštvu.
U prizemnom dijelu se nalaze tri ulaza u zgradu, dok je četvrti i posljednji, kolsko-pješački ulaz prigodom preuređenja pretvoren u izlog. Prvobitni niz prozora u prizemlju narušen je s nekoliko različitih otvora (izloga). Prozori katnoga dijela zadržali su svoj izvorni raspored, oblik i skladnost (simetriju) s preostalim prizemnim prozorima.
Ulazi u zgradu završavaju s tri pravokutna erkera. Središnji erker je više istaknut i ukrašen, a na ostalima se nalaze balkoni. Erkeri se završavaju s prepoznatljivim šiljastima krovištima. Ulazi prizemlja uokvireni su s ukrašenim stupovima na kojim su postavljeni balkoni. Postoje i neki drugi ukrasni i funkcionalni detalji u potkrovnom dijelu i na postolju ili coklu kao što su ventilacijski otvori. Tornjići, kosi krovovi i drugi ukrasi postali su prepoznatljivi simboli grada.
Ovaj stambeno-poslovni dio zgrade najveća je nesakralna neogotička građevina izvedena na području Trojedne kraljevine uopće.
U prizemnom dijelu zgrade koji pripada Ulici kralja Zvonimira, nalaze se trgovine, ugostiteljski objekti, ljekarna i nekoliko stomatoloških ordinacija. Ranije od 1863. do 1874. u zgradi je djelovala Djevojačka škola. Nakon II. svjetskog rata tu su se nalazili uredi kotarske i općinske vlasti.
Na katu se nekoliko desetljeća nalazila Ekonomska upravna i trgovačka škola, a na katnom dijelu iznad trgovina „BEKO“ i „Borovo“ jedno vrijeme i Srednja medicinska škola. Danas se u tome dijelu nalaze neki odjeli gradske uprave.
Ispod čelnog tornjića kutnog dijela zgrade postavljena je spomen ploča Josipu Runjaninu skladatelju hrvatske nacionalne himne. Kako je skladatelj naše himne rođen u Vinkovcima zaslužuje da i o njemu ponešto zabilježimo. Rođen je u Vinkovcima 1821. godine, gdje je i kršten, te upisan imenom Josif u pravoslavnoj crkvi Silaska Svetog Duha. Školu je pohađao u Vinkovcima i Srijemskim Karlovcima, a nakon toga odlučio se za vojničko zvanje. Sudjelovao je u četiri ratna pohoda u Italiji. Napredovao je do čina potpukovnika. Kao predstavnik Prve banske pukovnije ušao je 1865 godine u Hrvatski sabor. Runjanin je glazbenu izobrazbu stekao kod vojnoga kapelnika u Glini, a svirao je i glasovir. Kao carski kadet služio je u Glini gdje je često zalazio u društvo ilirskih rodoljuba koji su održavali književne skupove i čitali radove ilirskih pisaca. Ondje je Runjanin prvi put čuo Mihanovićevu pjesmu “Horvatska domovina”. Pjesma je pod nazivom Hrvatska himna prvi puta izvedena prigodom otvorenja Hrvatsko-slavonske izložbe u Zagrebu 1891.g., kada nijedan od autora više nije bio živ. Umro je u Novom Sadu 1878. godine gdje je i sahranjen.
Uz spomen obilježje J. Runjaninu na pročelju ove lijepe palače postavljeno je i spomen obilježje Dioniziju Švagelju – Diki.
Stariji Vinkovčani sjećaju se kako se na početku te građevine nalazila najveća vinkovačka knjižara u kojoj su se desetljećima uz ostalo nabavljale školske knjige, torbe, bilježnice i drugi pribor za đake, ali i uredski materijal i slično. Kako i drugi i moji roditelji dok sam pohađao osnovnu školu čekali su u dugačkom redu kako bi preuzeli školske knjige za koje smo se unaprijed morali predbilježiti. Čini mi se da i danas osjetim miris novih knjiga koje sam jedva čekao da prelistam i vidim što me čeka u narednom razredu u novoj školskoj godini. Posebno su me zanimali udžbenici iz povijesti i zemljopisa iz kojih sam unaprijed naučio gradivo cijeloga polugodišta još za vrijeme ljetnih ferija. Kao i danas školske knjige i pribor bile su skupe i nije svatko mogao kupiti nove pa su se morale čuvati. Nije tada bilo gotovih najlonskih omotnica već se kupovao tzv. pakpapir, najčešće plave boje, i u njega umotavale knjige i bilježnice. Djevojčice su svoje udžbenike i bilježnice umotavale u papir s nekakvim uzorkom.
Kako se u ono vrijeme udžbenici nisu često mijenjali, a bili su dobro ukoričeni mogli su poslužiti još kojoj generaciji, pa su ih uredniji i pažljiviji učenici na kraju godine prodavali u „pola cijene“, rjeđe za džeparac, a češće kao udio za kupovinu novih školskih knjiga.
Iz priča starijih i sa starih razglednica vidljivo je kako se na tome mjestu u periodu između dva svjetska rata nalazila nadaleko poznata knjižara koju je vodio Jakov (Jakob) Reich. Knjižar, tiskar i nakladnik židovskog podrijetla rođen je u Karlovcu. (Karlovac, 1863 – Vinkovci, 1922).
Izučio je knjižarski zanat i s bratom Lisanderom otvorio je 1885. u Karlovcu knjižaru »Reich«. najbolje opremljenu u gradu. Knjižara je postala jedno od središta karlovačke kulture, a u njoj su se knjižarskim materijalom opskrbljivale škole i učenici.
Prepustio je knjižaru bratu te se 1894. preselio u Vinkovce, gdje je u središtu grada otvorio knjižaru u prizemlju barokne katnice uz gimnaziju u današnjoj Ulici kralja Zvonimira.
Knjigama i pisaćim priborom opskrbljivao je cijelu istočnu Slavoniju i Srijem. Uz to je 1896.g. otvorio i knjigovežnicu. Kad je 1899. tiskaru preuzeo Stjepan Gerba. počeo je izdavati novine „Vinkovački tjednik“, no zbog slaba odaziva kupaca i oglašivača bio ih je prisiljen već iste godine ugasiti. Osim novina, knjiga i tiskanica, tiskao je i velik broj razglednica s motivima Vinkovaca koje istraživačima vinkovačke povijesti i meni osobno služe kao vrijedni izvori za proučavanje vinkovačke povijesti. God. 1921. prodao je tiskaru Antunu Jegelu iz Županje, a svoju knjižaru i dom preselio u poslovno-stambenu katnicu Brodske imovne općine na suprotnoj strani te ulice. Bio je član različitih društava, medu ostalim Matice hrvatske i Hrvatske čitaonice.
Šezdesetih godina prošloga stoljeća u tom se prostoru nalazila nekada poznata parfumerija, a kasnije ugostiteljski objekti.
U periodu između dva svjetska rata u središnjem prizemnom dijelu zgrade nalazila se trgovina poznate tekstilne industrije „Tivar“ iz Varaždina koja je kasnije nosila naziv „Varteks“. Šezdesetih godina 20-og stoljeća tu se također nalazila trgovina „BEKO“ u kojoj se prodavala konfekcijska roba i štofovi, a tik do nje i trgovina obućom „BATA“ odnosno „Borovo“ koja djeluje i danas.
