14 C
Vinkovci
Subota, 28. svibnja 2022.

Slavko Frančić, branitelj Mitnice: Ja sam jedini koji se predao s pivom!

Više od autora

- vl promo-
Tihana Papac
Tihana Papachttps://novosti.hr
tihana.papac@novosti.hr

„Jeste li vi ZENGA? Ne. Policajci smo. A poznate li nekog Zengu? Naravno, Waltera Zengu! (talijanski golman o.a),” anegdota je iz srbijanskog zatvora u Mitrovici kojom nas je nasmijao Slavko Frančić, vječni pozitivac, jedan od prvih Vinkovčana u hrvatskim redarstvenim snagama od kolovoza ’90.g.

Slavko Frančić, hrvatski policajac i branitelj Mitnice zarobljen je 20. studenog 1991.g, zatočenik je logora u Mitrovici razmijenjen 14. kolovoza ’92.g. u Nemetinu.

Specijalac, dobrovoljac, u ljeto ’90., obučen je u Rakitju i Šimunskoj, a nakon Dvora, Petrinje i Kostajnice nagrađen je premještajem kući, no tada 24-godišnjak, preraspoređen je u policijsku postaju Vukovar. Snajperist na đergajskom i vukovarskom silosu s ekipom vinkovačkih policajaca premješten je na Mitnicu, položaj Grič II koji su držali do predaje 20. studenog 1991. Odbijali su najžešće napade Arkanovih Belih orlova i JNA do zadnjeg dana. Nisu ih probili ni napalm bombama, priča, do večeri 17. studenog kada je sve utihnulo, sjeća se. Uvjet predaje bio je civili za branitelje. Pokušaj proboja bio je neuspješan jer teren nisu poznavali pa su umjesto u Vinkovcima završili pred Ovčarom. Vraćaju se zabarikadirani na položaj.

“Goran Perić mi kaže: Pobro, predaja! To je uvjet da puste žene, djecu i ranjenike. No, dok smo polagali oružje, ranjenike su odvezli na Ovčaru. Skup je bio kod Vodotornja, a do groblja smo išli pješke. Pivo obožavam, pa sam ponio sa sobom dvije limenke, jednu usput popio. Ima snimka, žuta kožna jakna, gdje odlažem pušku. Drugo su mi htjeli uzeti, ali sam ga popio pred njima pod prijetnjom da će mi biti zadnje. Skoro pa je,” priča ovaj vedri Novoselac koji je iste večeri prevezen s ostalih 182 suborca kamionom u štale na Ovčaru susresti se oči u oči sa smrću.

“Odmah je ušao streljački vod s majorom JNA. Zid je bio krvav i izbušen. Repetirali su, uz zapovijed glava dolje, ruke na leđa, a ja sam odjednom pričao njemački i engleski, vidio svog kuma kako me drži na krštenju što je nevjerojatno, moju prvu pričest, krizmu, a sve lijepo je prolazilo u žutoj traci oko glave kao aureola svetaca. Ni danas si ne mogu objasniti. Psiholog mi kasnije objašnjava da je to često pred smrt. Ušli su četnici s kokardama na šubari i od nas 182 pokazali baš na mene. Mislim si, pa što baš ja. Kao kroz maglu čujem, spusti glavu majku ti j.., ustašku, a ja se smijem, ubit će me svejedno. Pogledam moje Gorana Sertića i Zlatka Šarića i pomolim se. Bože, samo da me pogodi prvog direktno u srce da ne gledam kako oni umiru. I u tom momentu ulaze “bijeli kaputi.” Predstavnici međunarodnog Crvenog križa stali su između kao tampon zona, popisali nas i ostali do jutra isprativši nas do Iloka,” prepričava Slavko spas od sigurne smrti.

Devet mjeseci Sremske Mitrovice – tortura, ispitivanja, nosanja vlastitog metka za strijeljanje, gutanja knedli, kože crne od batina. Je li se tresao od zime ili straha, ne zna, stalno su ga ubijali sutra. Tražili ga imena s Ličke, Banijske i Kozaračke ulice u Borovu Naselju. Nisu vjerovali da nije bio tamo pa se vješto sjetio na popis staviti poginule odnosno one koji nisu završili u zatvoru. No kaže, nisu povjerovali jer sve su znali o njima. I Đorđe Teofanović, kolega policajac 90.-te, zamalo ga je namjerno pregazio Golfom jedinicom za vrijeme patrole na vukovarskoj Staroj pijaci, a kojeg je potom, ako mu se ne sviđa, potjerao u rodni kraj preko Dunava. I on mu je “poslao pozdrave u logor” preko pismonoša.

Na razmjenu u Nemetin, u ljeto ’92. potrefio ih je najgori autobus, kaže. Tukli su ih od Mitrovice do Bijelog Brda, tjerali pjevati srpske i crnogorske pjesme, rezervisti su upadali, prijetili zoljom raznijeti autobus, a lokalne su ih starice kundakom pištolja udarale u glavu.

“Razmjena je krenula na ničijoj zemlji, a u autobus uđoše, za ne povjerovati i pljačkaši, ruski unproforci s Kavkaza vičući Pare, novac, zlato! Pa ne idem ja iz free shopa, mislim si, idem iz zatvora,” smije se sjećajući se trenutka potom kad mu je Rus rekao Slobodan si! Pognute glave i s rukama na leđima, povjerovao je tek kada je krajičkom oka ugledao hrvatske gardiste. „Nas trojica smo se zagrlili i digli ruke, a fotografiju je zabilježio Allgemeine Zeitung. Povratak smo proslavili feštom uz Zlatne dukate,” završava uz zarazni osmjeh.

Nikada se nije s nikim posvađao, a cijeni istinu. Kaže, ne voli preuveličavanje. Ne busa se o prsa s onim što je prošao, niti preuveličava svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu koji mu je uzeo mladost i radnu sposobnost. U njegovoj kući rat nije tema, samo se 14. kolovoza zna čuti iz sobe kako djeca dovikuju: „Eno tata na TV-u, ide na razmjenu!”

Imena su kaže dobili po apostolima. Matej, Šimun i Petra njegovo su blago, a supruga Tonka, nekada legendarna vozačica kartinga u Vinkovcima danas instruktorica u auto školi, najveći oslonac. Kći Petra brani boje Hrvatske u ženskoj rukometnoj reprezentaciji i studira istovremeno, a dečki su jedan inženjer strojarstva, a drugi sretan s obitelji u Njemačkoj. Od njegova tri brata, s ratišta u Bosni i Hercegovini, uoči sestrinih zaruka, jedan se živ nije vratio.

Što luđi seljak, to bolji krumpir, kroz smijeh će na kraju OPG-ovac Slavko koji s obitelji danas neplanirano sadi šparoge u Novom Selu. Obožava pecati na Dunavu, strastveni je ribič, a s kolegama iz rata kada se okupe u Udruzi policajaca Vukovar, sjeća se samo lijepih i šaljivih trenutaka. Smisao za zdravi humor ove je dečke spašavao u ratu, ali i jednako i u miru. Veliki ljudi pred kojima bismo se trebali ustati kada pričamo o njima…

Povezani članci

- vl promo-

Posljednje objavljeno