Andrijaševački rukometaš, bivši hrvatski reprezentativac Josip Pažin, prije nešto manje od godinu dana prestao je s aktivnim igranjem rukometa te se posvetio trenerskom poslu, odnosno postao je trener i koordinator za mlađe uzraste u norveškom klubu Kolstad i Byåsen.

Nakon bogate profesionalne karijere nije se vratio u Hrvatsku nego je odlučio sa svojom obitelji suprugom Ines, kćerkom Ritom i sinom Nikom ostati u Norveškoj. “Nakon brojnih klubova i zemalja u kojima sam igrao rukomet ja i moja obitelj odlučili smo se za život u Norveškoj i veliko hvala ljudima u klubu koji su mi omogućili da nakon igračke karijere mogu ostati raditi u rukometu, sportu kojeg volim i koji je moja svakodnevica.”, rekao je Josip.

Prisjetio se svojih početaka, a što ga je vratilo u rodne Andrijaševce i šesti razred osnovne škole kada je na nagovor strica Antuna počeo trenirati rukomet u tadašnjem MRK Frankopan. Nakon dvije godine odlazi u RK Županja gdje izrasta u odličnog igrača, a tada je dobio i poziv te postao član hrvatske kadetske reprezentacije. Na poziv prof. Ivana Duvnjaka i Hrvoja Privšeka odlazi u Osijek kako bi se okušao u Premijer ligi. Tamo je proveo punih sedam godina gdje se isprofilirao u kvalitetnog igrača, a u Osijeku je doživio i jednu od svojih najljepših sezona.

“U Osijeku je bilo prekrasno, vrhunski trener, dobri suigrači i bili smo prava “klapa”. Tada sam dobio i poziv od Line Červara za A reprezentaciju, bili smo viceprvaci Hrvatske, kroz 6 sezona igrali europske kupove te smo i jedina ekipa u povijesti premijer lige koja je dobila RK Zagreb i to u Zagrebu .”, prisjeća se Josip.

Zatim je dvije sezone igrao za Perutninu Pipo, da bi iz Čakovca zajedno sa Igorom Karačićem otišao u sarajevsku Bosnu gdje je po prvi puta igrao i Ligu prvaka. Nakon Bosne igra u Švicarskoj, pa zatim u Francuskoj, Španjolskoj, Mađarskoj. Za vrijeme igranja u Španjolskoj dobiva ponudu zaigrati u Norveškoj Kolsti i Arendalu , ali ih je odbio.

“Norvežani su bili jako uporni i na kraju ipak odlazim zajedno sa suprugom Ines i kćeri Ritom. Ovdje sam imao veliki peh sa puknućem tetive u stopalu i nakon operacije i osam mjeseci pokušaja da saniram ozljedu odlučujem za prestanak svoje karijere, ali ostajem raditi u klubu. Uživam raditi ovdje, jer volim rukomet i želja mi je bila ostati u sportu što mi je Norveška omogućila. Ovdje je jako puno djece u rukometu i možda će nestvarno zvučati podatak da u gradu Trondheimu koji ima 200 tisuća stanovnika postoji 36 rukometnih klubova.”, kaže Josip.

Kada se osvrne na svojih 16 godina profesionalne karijere ističe da je bilo svakakvih trenutaka, ali ipak više onih sretnih. “Teško mi je bilo donijeti odluku o završetku karijere, ali sretan sam što sam se bavio rukometom, sportom koji volim, a ujedno i ponosan jer sam iz jednog malog mjesta (Andrijaševaca), sa betonskog igrališta uspio doći do Lige prvaka i odigrati puno velikih utakmica te ostvariti brojna poznanstva.