- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Django je talijasko-španjolski western film snimljen 1966. godine, poznat kao jedno od najpopularnijih i najutjecajnijih ostvarenja u žanru spaghetti westerna.

Naslovni protagonist, koga tumači Franco Nero, je tajanstveni lutalica koji sa sobom vuče pogrebni sanduk i dolazi u grad kojim upravlja banda nasilnika na čelu sa majorom Jacksonom (Eduardo Fajardo), bivšim oficirom južnjačke vojske. Radnja prikazuje kako je njegova misija ubiti bojnika i tako osvetiti suprugu, a pri čemu nastoji iskoristiti meksičke bandite koji od bojnika nastoje ukrasti zlato.

‘Django’ je, slično kao i Leoneov ‘Za šaku dolara’ (1964.) djelomično bio inspiriran znamenitim Kurosawinim samurajskim filmom ‘Tjelesna straža’ (Yojimbo, 1961.).

Doduše, scenarij uopće nije bio završen do početka produkcije, te su se scene improvizirale na samom setu. Snimanje je, pak, obilježilo izuzetno loše vrijeme, zbog koga je set u mjestu Lavinio, gdje je izgrađen lažni gradić sa Divljeg Zapada, bio u potpunosti pokriven blatom. Redatelj Sergio Corbucci je, međutim, to namjerno naglasio kako bi stvorio izuzetno mračnu i upečatljivu atmosferu, odnosno svoj film što više učinio frukčijim od ‘čistih’ američkih westerna. Corbucci je originalno glavnu ulogu namijenio američkom glumcu Marku Damonu, ali je on zbog prethodnih obaveza morao odustati, te je umjesto njega uskočio Franco Nero.

Kada je film konačno dovršen, izazvao je veliku pažnju zbog scena nasilja, koje su se isticale kako svojom neuobičajenom brojnošću, kao i eksplicitnošću, koja je posebno došla od izražaja u scenama sakaćenja. To je uključivalo i glavnog junaka kome pred kraj filma negativci namjerno gnječe prste kako bi ga spriječili da korištenje revolvera; prema navodima britanskog filmskog povjesničara Alexa Coxa, upravo je zbog toga za glavni lik odabrano ime Django, kao svojevrsna crnohumorna referenca na Djanga Reinhardta, znamenitog gitarista kome gubitak nekoliko prstiju, poput protagonista, nije priječio da ostvari uspješnu karijeru.

Zbog eksplicitnosti nasilja ‘Django’ je brzo postao predmetom cenzure. Usprkos toga je postigao iznimnu popularnost, a Franco Nero je postao velika međunarodna zvijezda.  Istoimena naslovna pjesma Luisa Bacalova je također postala veliki hit.

Popularnost ‘Djanga’ se odrazila u tome da je tokom sljedećih nekoliko godina snimljeno preko trideset špageti-vesterna koje su, u različitim verzijama ili kombinacijama, koristile ime Django, iako njihovi likovi ili zaplet obično nisu imali nikakve veze sa Corbuccijevim filmom. Službeni nastavak, pod naslovom Django 2 je snimljen tek 1987. godine.

Mnogo su češći bili filmovi, mange ili slična ostvarenja koja su Djangu odavala homage. Među njima se ističe ‘Sukiyaki Western Django’, japanski film Takeshija Miikea iz 2007. godine, te ‘Odbjegli Django’ Quentina Tarantina iz 2012. godine.

Originalni naslov: Django, 1966.