Vinkovački glazbarar Đuro Zarić dobio je prestižno priznanje. Njegovo je umijeće gradnje slavonsko-srijemskih tambura postalo kulturno dobro Republike Hrvatske.

U Registru nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske trenutno je oko 190 fenomena među kojima je oko 25 s područja istočne Hrvatske. Među njima od 11. ožujka ove godine nalazi se i “Umijeće gradnje slavonsko-srijemskih tambura u obrtu Đure Zarića iz Vinkovaca”.

Povjerenstvu za nematerijalnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture i medija prijedlog za to dala je mr.sc. Ljubica Gligorević, muzejska savjetnica u mirovini, dugogodišnja voditeljica Etnološkog odjela Gradskog muzeja Vinkovci, inače članica Povjerenstva od 2006. godine, koja je prijedloge i obrazloženja radila za desetak fenomena s našega područja. Konačnu odluku donijelo je stručno povjerenstvo Ministarstva.

Gradnja tambura u obitelji Zarić ima tradiciju 110 godina. Nositelj obrta najprije je bio Đuro Zarić stariji (1913.-1976.), koji je radio 49 godina. Njegov sin, gospodin Đuro Zarić (1942.), radi već 61 godinu. Gradi sve vrste tambura slavonsko-srijemskog sustava“, ističe Ljubica Gligorević.

Đuro Zarić vrlo je cijenjen među graditeljima tambura. On je izučeni graditelj tambura, koji je pohađao tadašnju Školu učenika u privredi i bio na praksi kod svoga oca. Također, nakon završene osnovne glazbene škole u Vinkovcima, završio je i srednju glazbenu školu u Osijeku i dvije godine dirigiranja te je bio glazbeni pedagog u Glazbenoj školi u Vinkovcima gdje je predavao tamburu i puhačka glazbala te preko 20 godina vodio Tamburaški orkestar s kojim je osvajao brojne nagrade u zemlji i inozemstvu. Također, bio je i dirigent nekadašnje gradske limene glazbe te dirigent zbora u FA “Lisinski” Vinkovci. Jedno vrijeme imao je i svoj sastav s kojim je svirao po “plesnjacima” u Vinkovcima i okolici, ali i na moru.

Proglašenje njegova umijeća kulturnim dobrom Republike Hrvatske za njega je, kaže nam, veliko priznanje.

Moj otac je bio izučeni majstor i ja isto tako. On je gradio tambure cijeli svoj život i ja to isto radim. Ovo je priznanje za sve godine kroz koje sam učio, radio i razvijao se, to je i priznanje stručnih ljudi da je ono što radim stvarno vrhunski. Odmalena sam bio u radionici svoga oca, a onda i završio taj zanat i dobio kvalifikaciju, ali sam vidio da to nije dovoljno. Kako sam već svirao klavir u osnovnoj glazbenoj školi, u Osijeku sam završio i srednju glazbenu školu i to klarinet, saksofon te puhače instrumente. Tako da imam i to glazbeno znanje, koje je također neophodno jer je ovaj zanat jako povezan s glazbom. Ne možete vi to samo onako, hop, hop, udarit ću tri “eksera” i tambura gotova. Vi morate znati raditi s drvetom, ali i imati sluha i glazbenoga znanja kad kucnete u drvo dok radite da znate što još morate napraviti da to bude stvarno dobro. Tako me moj otac učio i tako ja cijeli život radim“, ističe Đuro Zarić.

Nažalost, epidemija novoga koronavirusa nije poštedjela ni njegov obrt, a traga ostavlja u velikoj mjeri jer upravo oni koji su njegovi naručitelji i kupci već više od godinu dana ne mogu raditi.

Sada smo jednostavno propali. Sviračima je zabranjeno sviranje. Oni više ne mogu nigdje svirati i onda više ne trebaju ni tamburu. Plus toga, nema više ni interesa tolikoga za učenje sviranja tambure. Ja sada imam nekih petnaestak instrumenata gotovih i ne mogu to prodati već dvije godine“, kaže nam Đuro Zarić.

Međutim, kada se situacija promijeni, kada se život normalizira, tražit će tamburaši opet tambure, ali će ostati jedan drugi problem. Ostat će pitanje tko će ih u budućnosti graditi. Kako sada stvari stoje u Vinkovcima najvjerojatnije nitko.

Moj otac je, za 49 godina koliko je radio, osim mene imao samo još jednog učenika, a i taj je odustao i prešao na nešto drugo. Nažalost, u svih 61 godinu koliko radim, ja nikada nisam imao niti jednog učenika. Tko zna, možda se još pojavi, barem jedan, ali znate kakvi su mladi danas. Oni bi odmah da zarade, a ovo prvo dobro treba izučiti i nije dovoljan samo zanat nego se mora i glazba učiti, jer ako vi ne znate svirati taj instrument, ako nemate sluha, ako nemate tu glazbenu naobrazbu, onda vi to ne možete raditi. I onda, kada se i pojavi netko tko bi učio zanat, volje za glazbenu školu nema i odustaje. Da je bilo onih koji bi to htjeli ja bi ih rado primio jer, ne samo što bi oni učili zanat nego bi bili i meni pomoć. Nažalost, baš nitko“, ističe Đuro Zarić.

U Gradskom muzeju Vinkovci, podsjeća Ljubica Gligorević, 1996. godine postavljena je izložba “Tambura tradicijsko glazbalo” kojom je prvi put u Hrvatskoj predstavljena tambura u predmetnom smislu.

Tada nam je gospodin Đuro Zarić u procesu izrade izradio bisernicu, brač i djelomice bas, po čemu smo bili jedinstveni u Hrvatskoj. Ta izložba je putovala u Osijek, Novu Gradišku, Zagreb…, a trebala je doći i do Hrvata u Australiji, među kojima je tambura vrlo popularna, što, nažalost, nismo uspjeli realizirati. Nakon te izložbe, kada je otvoren Stalni etnološki postav 2001. godine, tambure u procesu izrade koje je izradio gospodin Zarić postavljene su u jednoj posebnoj vitrini kao Radionica tambura graditelja Zarića“, ističe Ljubica Gligorević.

Svoj rad mr.sc. Ljubici Gligorević Đuro Zarić opisao je 1993. godine, a što je objavljeno u njezinoj knjizi “Iz tradicijskog života” (1998.).

Gradnja tambure je jedan dugotrajan proces. Trebam najprije imati materijal, koji treba biti pripremljen, osušen, posebno odabran. Taj materijal prvo vrtim, gledam… gledam kako godovi idu i iz kojeg dijela bi se što moglo napraviti. Poslije se taj materijal reže na određene debljine, ovisno o tome koji dio tambure želim napraviti. Posebno izrađujem sve dijelove: vrat, gornju dasku, stranice, leđa. Potom te stranice treba saviti – to se kvasi, kuha, savija i onda ide u kalup gdje se sastavlja postupno donja daska, gornja daska sa svim letvicama koje pojačavaju, sastavlja se takozvani korpus – tijelo glazbala, ta rezonantna kutija. Onda se usadi vrat, što mora biti veoma precizno, jer od toga ovisi hoće li tambura biti tvrda, je li će biti teško svirati na tamburu ili ne. (…) Gornja daska se s posebnom pozornošću obrađuje. Sve ovisi od te gornje daske – kako se napravi, takav će biti zvuk. Sve se radi ručno, to je isključivo ručni rad. (…) Gradnja je spora. Primjerice za jedan brač treba 25 puta lijepiti. Svako lijepljenje treba se sušiti jedan dan. Lijepi se isključivo tutkalom; umjetna ljepila su isključena. Dvadeset i pet dana se samo suši – znači skoro mjesec dana, a gdje je priprema materijala, završni radovi i drugo. (…) U ovom radu kompletnost i veliko iskustvo daju kvalitetu – znači učenju nema kraja.