Potezi koji nemaju veze sa zdravim razumom ponovno se povlače – jednom rečenicom komentiraju vinkovački ugostitelji najnoviju odluku Stožera prema kojoj se u restoranima može sjediti i u zatvorenom, dok u kafićima to nije dozvoljeno.

Nakon objave Stožera o popuštanju mjera ugostitelji su ostali prilično razočarani. Već 15 mjeseci su u “opsadnom” stanju, a nikome nije jasno da se uz dopuštanje privatnih okupljanja i svečanosti zabranjuje rad caffe-barovima koji ipak, za razliku od prethodno navedenih, imaju ograničen broj mjesta u svojim objektima i koji su pokazali i u dosadašnjoj krizi da poštuju sve propisane epidemiološke mjere zaštite.

Svoje nezadovoljstvo iskazale su i Nacionalna udruga ugostitelja i Hrvatska udruga poslodavaca apeliravši Stožeru kako različite odluke za različite vrste ugostiteljskih objekata dovodi do segregacije struke, čega nema nigdje u Europi. Na ovu, kako ju nazivaju, nepravdu prema ugostiteljima nisu ostali imuni ni ovi vinkovački. Ponovno nelogične odluke, ponovno su kafići na zadnjem mjestu i zapravo se nastavlja sve ono što im se događa od početka epidemije.

“Neki dan je bilo hladno i gosti su sjeli u restoran popiti kavu, pa me zanima koja je razlika ako su to napravili u restoranu ili u kafiću? Doslovno je jednako. Stvarno nas više ništa ne iznenađuje od Stožera, nastavljaju se nelogičnosti u donošenju odluka i ne vidim razlog tom odvajanju”, kaže Vatroslav Luburić, vlasnik vinkovačkih Excellent Puba i restorana Lu. Kaže kako je zadovoljan što su dopustili rad u restoranima, osobito zbog nestabilnih vremenskih uvjeta u posljednje vrijeme, ali da su oni s druge strane još više srozali rad kafića jer ljudi ne mogu popiti kavu unutra.

“Ova muka traje već više od godinu dana i od tada je za mnoge neizdrživo. Meni je relativno dobro jer sam u centru grada, pa čim je ljepše vrijeme uspijemo nešto i odraditi. Međutim, čim je lošije vrijeme nemam posla, a ja imam 15 ljudi na plaći”, dodaje Luburić.

Ni potpore države nisu od neke prevelike pomoći jer one uključuju samo one koji su ostvarili pad prometa veći od 40 posto. Kako je rekao Hrvoje Beljo, vlasnik ugostiteljskog objekta Marabu, svaki ugostiteljski objekt koji malo bolje radi teško može upasti u proces dobivanja potpora od države. “Oni ne razumiju da je i s padom od 35 posto skoro neizdrživo raditi, znači praktički moramo biti u minusu, a svi koji imaju terase teško mogu imati takav pad”, napominje. HUP smatra da mjere pomoći gospodarstvu treba zadržati dok se god razina prihoda ne vrati na približnu razinu predpandemijskog razdoblja, upozoravajući da će bez obzira na mogućnost poslovanja, mnoge tvrtke tek za nekoliko mjeseci doći do svojih uobičajenih prihoda, pa je važno zauzdati mogućnost lančane nelikvidnosti.


I Beljo misli kako je nekorektno spomenuto razdvajanje, budući da su to djelatnosti u kojima se radi gotovo pa isto. U razgovoru je ukazao na još jednu nelogičnost, a to je radno vrijeme. “Jedan od većih problema koji ja vidim je to što nam je radno vrijeme pomaknuto s 22 na 23 sata, a prije smo radili do 2. Ne razumijem kakve će koristi donijeti taj jedan sat razlike, ali nadam se će s dolaskom ljeta ponovno produžiti radno vrijeme, odnosno vratiti ga onako kako je bilo”, istaknuo je Beljo.

Šef Stožera Davor Božinović rekao je kako restorani i svi koji poslužuju hranu imaju strože sanitarne uvjete i prolaze strože kontrole, pa su zbog toga dozvolu za radom dobili ranije, ali neslužbeno je najavio i kako bi 15. lipnja mogli otvoriti unutrašnjost i kafića, ako brojke zaraze budu bar kao sada. Ugostitelji se nadaju kako bi se to moglo dogoditi i ranije, jer izjednačavanje uvjeta rada svih ugostiteljskih objekata je ono čemu se trenutno najviše teži.

“Ova pravila nemaju veze s vezom, razdjeljuju nas kao istu branšu. Smiješno i kako jedan vlasnik koji ima i bar i restoran u jednom svom objektu može imati goste, a u drugome ne može. Stvarno je to nevjerojatno”, rekao nam je vlasnik Pepe-a Marko Dujić, pohvalivši državne potpore s kojima jedva mogu preživjeti, ali dobro dođu zbog velikog broja nameta i troškova.

Uz financijski aspekt spominje i onaj drugi – psihički. Ističe kako radnici koji ne rade padaju u depresiju i samo žele nastaviti raditi normalno. Dodatno im na psihu utječe i to što nitko ne brine o njima, nitko se ne javlja i sve informacije koje bi trebali znati oni pročitaju na portalima.

“Nitko ne pita za nas, a kada pitam udrugu ili ceh za svoja prava, pitaju me je l’ nisam već pročitao negdje na internetu. Umjesto da nas obavijeste o sve što trebamo znati, mi moramo sami kopati da znamo koja su naša prava. Kakva je to država u kojom mi informacije dobivamo preko portala”, ogorčen je Dujić.