Za Vinkovce srpanj ima poseban značaj. Na blagdan sv. Ilije slavimo Dan grada. Obilježava se to nizom prigodnih priredbi i događanja, a središnji događaj je svečana sjednica Gradskog vijeća na kojoj se sumira što je učinjeno u razdoblju od prethodnoga Dana grada. Trenutak je to kada se pojedincima, udrugama, institucijama i uspješnim poduzećima i poduzetnicima dodjeljuje Zlatni grb grada Vinkovaca kao najviše priznanje za postignute rezultate. Tako je to već desetljećima, a slično je samo drugoga datuma bilo i u razdoblju prije Domovinskog rata kada je Općinska skupština dodjeljivala priznanja istaknutim Vinkovčanima, društvima i poduzećima.
Učinilo mi se prikladnim da uoči tih slavljeničkih dana, a i poslije njih Vinkovcima posvetim nekoliko napisa. Ne namjeravam to učiniti s dnevno-političkog aspekta već da podsjećanjem na neka događanja i aktivnosti iz bliže i starije vinkovačke povijesti ukažem na kontinuitet razvitka našega grada i neke njegove razvojne mogućnosti.
Još uvijek iako to nije točno, unatoč tome što su na to ukazivali dobri poznavatelji vinkovačke, ali i opće, svjetske povijesti, ističe se priča o Vinkovcima kao najstarijem europskom gradu. Radi se naselju na čijem današnjem teritoriju postoji kontinuirana naseljenost duža od 8 000. godina. Status grada imale su rimske Cibalae, potom vojnograničarski Vinkovci. Godine 1765. Vinkovci su dobili status vojnog komuniteta s građanskom upravom – magistratom kao prvostupanjskom upravnom i sudskom vlasti. Taj je status ukinut 1787. g.
Službeno 5. XI. 1920. Vinkovci su Kraljevim ukazom dobili status grada, a godine 1921. prvi gradski statut. Gradsko zastupstvo donijelo je 26. siječnja 1923. g. odluku o grbu Vinkovaca. Dok je grb grada aktualan i danas jedan je od znamenja grada, datum službenog stjecanja statusa grada nikada ničim nije obilježen niti se spominje, premda ima svoje povijesno značenje i težinu. Poslije Drugoga svjetskoga rata u bivšoj Jugoslaviji kao Dan grada slavljen je 13. travanj kao Dan oslobođenja nakon proboja Srijemskog fronta i povlačenja njemačke okupacijske vojske. Nakon stjecanja hrvatske nezavisnosti i nakon Domovinskoga rata za Dan grada određen je blagdan zaštitnika Vinkovaca sv. Ilije.
Također, preferira se i prenaglašava vučedolsko razdoblje i priča o najstarijem indoeuropskom kalendaru, vinkovačkom Orionu, čije je otkriće epohalno i na tome gradi turistička priča o stotinama tisuća turista. Zanemaruje se činjenica kako je otvaranjem Muzeja vučedolske kulture u Vukovaru i s obzirom na ranija otkrića i naziv kulture po eponimu Vučedol, priča o Orionu odletjela upravo tamo uz već raniju priču o vučedolskoj golubici ( točnije jarebici).
Što se i gdje o Vučedolcima i Orionu osim sačuvanih artefakata u Gradskom muzeju i stilizirane podnice u vinkovačkoj pješačkoj zoni može pokazati potencijalnim turistima, zapitao me nedavno kolega sveučilišni profesor iz Zagreba ? Nisam znao što da mu odgovorim.
S druge strane za pohvalu je valorizacija rimske baštine Cibalae i cibalitanskog duha promoviranog nizom događanja za vrijeme Rimskih dana. S vremenom uz nove ideje, posebice kada se dovrši restauracija i izloži rimsko srebrno posuđe za vjerovati je kako će to nadići lokalnu i regionalnu razinu. Uz priču o rimskim carevima rođenim u Cibalama, biskupu Euzebiju i Polionu, ranokršćanskoj bazilici u Kamenici, te sačuvanim brojnim ostacima koji ukazuju kako Vinkovci ( Cibalae ) uz Sremsku Mitrovicu ( carski Sirmium ) predstavljaju najbogatiju kontinentalnu prezentaciju rimskog razdoblja, rimska priča postaje sve zanimljivija i privlačnija.
Kako bi se ostvarile ambicije i želje da Vinkovci postanu značajnija receptivna, a ne tranzicijska destinacija kulturnog turizma, valorizirajući arheološku baštinu valjalo bi iskoristiti podatke da prostor grada i okolice predstavlja pravu arheološku riznicu. Utvrđeno je postojanje lokaliteta i artefakata 13 pretpovijesnih kultura od kojih su neke i autohtone.
Eto građe za jedinstvenu priču o Vinkovcima kao središtu pretpovijesnih kultura, za vinkovački vremeplov kojim se može ilustrirati i upoznati pretpovijest šireg prostora odnosno dijela srednje i jugoistočne Europe, koja se događala tu gdje danas živimo.
U svijetu postoje brojni primjeri kako se to može valorizirati. Rekonstrukcijom nastambi, oruđa, oružja, načina života u uređenom arheoparku pretpovijesnih kultura instaliranom na autohtonom terenu gdje se sve to događalo sigurno bi se moglo privući turiste. Da su takvi projekti mogući, a investicija isplativa dobar primjer je muzej u Krapini koji posjećuju desetine tisuća posjetitelja.
U široj zoni grada otkriveno je nekoliko arheoloških nalazišta koja svjedoče o kontinuitetu naseljenosti ovoga područja kroz više od osam tisućljeća.
Najstarija kultura koja se pojavila na području Vinkovaca čije se naselje nalazilo na tellu Tržnica, danas Trg dr. Franje Tuđmana i istočni dio Duge ulice, neposredno uz Bosut bila je starčevačka kultura koja datira oko 5. 500 godina prije Krista.
Kasnija, sopotska kultura ime je dobila po utvrđenoj gradini Sopot, koja se nalazila uz Bosut jugozapadno od grada.
Oko 3. 500 pr. Kr. s početkom bakrenog doba u ove su se krajeve naselili pripadnici badenske kulture koji su naseljavali Dirov brijeg, tržnicu uz Bosut i područje današnjeg teretnog željezničkog kolodvora, zatim lasinjske i lasinjsko-salkucanske, a potom kostolačke i vučedolske kulture. I središte vučedolskog utvrđenog naselja također se nalazilo na tellu Tržnica. Početkom brončanog doba razvila se vinkovačka kultura koja datira oko 2 300 g. prije Krista s utvrđenim naseljem na već spomenutom lokalitetu.
Iza toga pojavila se vatinska, pa «Belegiš II» kultura, koja je bila u izravnoj vezi s kulturom polja sa žarama.
Oko 1 000 godina prije Krista zbog novih seoba prvo se razvila daljska kultura, a u 6. i 5. stoljeću prije Krista i srijemska – najznačajnija kultura starijega željeznog doba.
Pred kraj 4. stoljeća prije Krista u krajeve naselili su se Kelti, nositelji keltsko-latenske kulture. U 3. stoljeću prije Krista Kelti Skordisci osnovali u naselje na području koje se danas naziva Ervenica. U 1. stoljeću prije Krista Skordisci su izgradili utvrđeno naselje i na Dirovom brijegu u blizini ušća potoka Nevkoša u Bosut. Smatra se kako je to naselje bilo upravni, trgovački i obrtnički centar šire keltske zajednice.
Utvrdu i naselje u doba batonskih ustanaka razorili su i spalili Rimljani oko 8. godine po Kristu kada su pokorili Ilire i Kelte te osvojili ovo područje. Još jedan segment vinkovačke povijesti koji pripada srednjoeuropskom civilizacijskom krugu, a odvijao se od 17. do konca 19 stoljeća do sada nije dovoljno valoriziran. Ostaci toga razdoblja su sačuvani i vidljivi u širem središtu grada. Svaka građevina, crkva, park i ulica iz vojnograničarskog razdoblja ima svoju priču o ljudima, događajima i životu razdoblja u kojem su Vinkovci kao vojno središte imali značajnu ulogu. Priču o tome nastavit ćemo.
