Vrlo zahtjevno i izazovno, ali ispunjavajuće – tako svoj radni dan opisuje Vinkovčanka Monika Dekanić koja godinu i pol dana radi u Dječjem domu Sv. Ana Vinkovci. U njega je ušla sa svega 25 godina i nije bila sigurna kako će se nositi s time, no sada kaže, svoj posao ne bi mijenjala ni za što.
Posao odgajateljice u Dječjem domu Sv. Ana Vinkovci prvi je posao u životu 27-godišnje Monike Dekanić. Studirala je pedagogiju, hrvatski jezik i književnost i na kraj pameti joj nije bilo da bi se nekada mogla ovim baviti niti je znala kako izgleda posao odgojitelja u dječjim domovima.
„Kada sam dobila ponudu za posao, osjećaji su bili dvojaki. S jedne strane sam bila jako sretna i zahvalna jer sam uopće dobila posao gdje ću moći pomoći djeci kojoj je to stvarno potrebno, ali odmah sam osjetila odgovornost jer se radi o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Svako od te djece sa sobom nosi tešku životnu priču, a ja sam imala samo 25 godina i nisam bila sigurna kako ću se nositi s time”, ispričala je Monika.
Pojašnjava kako u domu svako dijete ima svoju skupinu i svog matičnog odgajatelja, a ona se trenutno brine za grupu od četvero dječaka u dobi od 12 do 16 godina. Raspored joj, dodaje, ovisi o njihovoj školskoj smjeni. „Ja sam drugi roditelj toj djeci. Igramo se, gledamo televiziju, učimo, pišemo zadaće, uz njih sam kad su bolesni, slušam ih i razgovaram s njima o njihovim problemima. U principu živim s njima i nastojim im uljepšati život”, napominje.
Ono što je ponekad najviše u fokusu njihovog posla je poticanje samostalnosti kod djece kako bi kasnije mogli živjeti i brinuti se sami o sebi, budući da domska djeca imaju specifične potrebe, češće pokazuju probleme u ponašanju, povučeni su te imaju slabije razvijene socijalne kompetencije. Njima, kaže Dekanić, nedostaje ljubavi, pažnje te osjećaja da su voljeni i željeni. Zato se ona svim silama trudi zadovoljiti te potrebe te pružiti djetetu potrebnu emocionalnu sigurnost i stabilnost, ali i stvoriti atmosferu kakva vlada u toplom obiteljskom domu, pokazati im da život može biti lijep. Za nju posao ne staje nakon završetka smjene.
„Posao odgajatelja u dječjem domu je poziv koji zahtjeva puno strpljenja, empatije i razumijevanja. Iako mi je studij pružio stručna znanja i kompetencije za rad s djecom, potrebna su daljnja stručna usavršavanja i edukacije upravo zbog emocionalne podrške koja je za ovaj posao jako potrebna”, pojasnila je ova mlada i ambiciozna Vinkovčanka, napomenuvši kako na kraju dana ipak ništa ne može napuniti baterije kao osjećaj ponosa kada uspijete izvesti dijete na pravi put, kada čujete za uspjehe koje je ostvarilo u životu ili kada dobije šansu za neku ljepšu budućnost, odlazeći u svoju primarnu, udomiteljsku ili posvojiteljsku obitelj.
