Kreativna je duša otkako zna za sebe, no odlazak u mirovinu bio je pravo vrijeme za prepustiti se stvaranju jedinstvenih rukotvorina. Vinkovčanka Željka Šimunić otvorila nam je vrata svoga umjetničkog kutka i otkrila zbog čega za njezino ime znaju u svim dijelovima Lijepe Naše.
Diplomirana je inženjerka kemijske tehnologije, velik dio radnog vijeka provela je na Dilju i u srednjim školama, no ono što ju čini posebnom svakako je njezina umjetnička crta. Složit će se svatko tko je barem jednom vidio što to ona radi posljednjih desetak godina u svojoj maloj prostoriji, u svome malom svemiru u kojemu se, kako kaže, snalazi samo ona.
„Sve je krenulo spontano. Puno sam se bavila uzgojem biljaka, obožavam kaktuse, a u grupama na društvenim mrežama koje okupljaju ljubitelje biljaka naišla sam jednom prilikom na zanimljive posude za cvijeće. I tako malo pomalo i sama sam ih krenula raditi, za svoj gušt“, priča svoju priču 67-godišnja Željka.
Za sebe će reći da je i inače umjetnica u duši, od malih nogu okružena bojama i handmade stvarima, a kako živi sama pa ima puno slobodnog vremena, nekako je logičan slijed bio ‘zasukati rukave’ i krenuti raditi nešto svoje, nešto unikatno. Izradu posuda od novina i cementa naučila je raditi sama, uz malu pomoć interneta i jedna je od rijetkih koja ih izrađuje ovakvom tehnikom.
„Navečer uz serije na televizoru najprije trgam trakice od novina debljine oko centimetar, natopim ih u vrućoj vodi i ostavim preko noći. Kada omekšaju usitnim ih štapnim mikserom, ocijedim dobivenu kašu i to pomiješam s običnim cementom. Navlačim rukavice i krećem s miješanjem smjese za oblikovanje“, kratko pojašnjava proces izrade.
Smjesa potom, nastavlja, ide u kalupe za koje koristi što god joj padne napamet, bilo da je zdjela za voće, tegla za cvijeće ili obična kuhinjska posuda, sve prolazi. Nakon 24 sata smjesa se vadi iz kalupa i ostavlja na sušenju. Što se dulje i laganije suši, kaže Željka, to će posuda biti čvršća. Za manje je potrebno četiri do pet dana, dok se one veće suše i po dva tjedna. Slijedi dotjerivanje, šmirglanje, ukrašavanje uz pomoć silikonskih kalupa i akrilnog silikona. Željkine tegle mogu podnijeti sve vremenske uvjete, a uglavnom su obojene zemljanim tonovima.
„Ne volim nikoga kopirati, čak ni ono što vidim na Internetu. Volim biti svoja i svaki moj rad mora imati moj štih. Možda se zato i toliko sviđaju ljudima“, napominje naša kreativna sugovornica ističući kako su njezine teglice tražene od Prevlake do Dunava.
Svi radovi jednako su joj dragi, a nema ni detaljnijih planova za budućnost. Međutim, sigurna je kako će raditi više, ljepše, drugačije, sve ideje nastavit će pretvarati u stvarnost. I tako sve dok ju zdravlje bude služilo ili dok ne završi u domu za starije i nemoćne, kaže kroz smijeh. „Ma i onda ću raditi. Ako ništa, organizirat ću kreativne radionice za sve korisnike“, zaključila je Željka Šimunić.
