Vrijeme je sjetve šećerne repe, kulture koja se na ovim prostorima uzgaja desetljećima i ima značajnu ulogu u ratarskoj proizvodnji. Uoči obilnijih oborina, provjerili smo stanje na poljima i očekivanja proizvođača u Gradištu koji su sjetvu odgodili iza kiše.
Na polju u blizini svoga stana bio je i Josip Knežević Cerićkov, mladi 36-godišnjeg poljoprivrednik s dvadesetogodišnjim iskustvom u ratarskoj proizvodnji. Od malih nogu bio je na poljima uz pokojnog oca i djeda, a samostalnu obradu zemlje započeo je još sa šesnaest godina. Danas obrađuje ukupno 35 hektara, od čega je 30 u njegovu vlasništvu. Na tim površinama uzgaja kukuruz, pšenicu, ječam i šećernu repu. Ove godine prevladava durum pšenica, koja je namijenjena izvozu u Italiju, dok je ječam većinom pivarski i ima osiguranog kupca.
Šećerna repa i dalje zauzima dio njegove proizvodnje, iako u manjem opsegu. „Za šećernu repu je jedan od osnovnih preduvjeta četverogodišnji plodored, nemam nekog manevarskog prostora pa ove godine sijem na 10 hektara“, kaže Josip ukazujući na ograničenja u planiranju sjetve. Istodobno ističe kako se sektor proizvodnje šećera suočava s ozbiljnim izazovima na europskoj razini. „Cijena pada iz mjeseca u mjesec, a i imamo i veliki uvoz jeftinog šećera iz drugih zemalja poput Brazila koji imaju hiperprodukciju tog proizvoda i tu je Europa prva na udaru“, dodaje.
Proizvodnja šećerne repe smatra se jednom od zahtjevnijih u ratarstvu. „U žargonu kažemo kako je repa kraljica ratarskih kultura. Ne zato što donosi najviše novaca nego zato što traži kraljevski tretman“, dodaje. Tijekom vegetacije potrebno je i do 14 tretiranja zaštitnim sredstvima te dvije do tri kultivacije što dodatno povećava troškove i potrebu za organizacijom rada. Važan faktor je i logistika. „Treba se uklopiti i u dinamiku šećerane koju , srećom, vidimo sa svojih polja. Imamo privilegiju da možemo sami voziti repu i ne moramo čekati prečistač, kamione“, ističe. Doista, tih je dana vrlo intezivan tempo. Više ruku napravi više posla pa u pomoć priskoče i prijatelji.
Unatoč dugoj tradiciji, površine pod šećernom repom u Hrvatskoj se smanjuju. „Nema laži, nema skrivanja. Broj hektara u Hrvatskoj iz godinu u godinu je sve manji. Pred nama su ekstremne godine. Poljoprivrednici na mnogo stvari mogu utjecati, ali na vremenske prilike ne. Proizvodnja je u iskušenju, novi izazovi nas iznenade i ne možemo postići rezultate koje smo htjeli. Dobra stvar je što država stoji iza toga. Prije dvije godine kad su ljudi nastradali s truleži, ministarstvo je uskočilo na vrijeme i upumpali su 9 milijuna eura u taj sektor i spasili situaciju“, kaže Josip. Iako je te godine imao mali postotak truleži, problemi s kvalitetom, odnosno digestijom, bili su izraženi. Prošle godine, zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta, nije zasijao šećernu repu.
Otkup se, kako navodi, ugovara unaprijed, najčešće krajem ljeta za sljedeću sezonu. „Iako cijena stalno pada, proizvođači će dobiti svoju dogovorenu cijenu. Ostavili su istu cijenu u nadi da povećamo hektare i da dođu do željenih 100 tisuća tona šećera koliko nam treba za našu zemlju i samu firmu da opstane“, kaže naglašavajući kako proizvodnju repe vidi i kao strateško pitanje.
Dodatni pritisak na proizvođače stvaraju rastući troškovi proizvodnje. Cijene repromaterijala, osobito umjetnog gnojiva, ali i plavog dizela koji pokreće strojeve, značajno su porasle. Prošloga tjedna vratio se kući s praznim spremnicima. „Porast će i cijena naših poljoprivrednih proizvoda kao sirovina za pekarski proizvod koji će također poskupjeti, a sve će to na kraju platiti potrošači. Niti mi, niti šećerana, Hrvatska ili Europa na to ne možemo utjecati. To je globalni problem koji nas je sustigao“, tvrdi. Kao pozitivan primjer ističe potez šećerane koja je proizvođačima omogućila nabavu gnojiva po ranijim cijenama.
Interes za uzgoj šećerne repe među poljoprivrednicima slabi, dijelom zbog zahtjevnosti proizvodnje, a dijelom zbog usporedbe s drugim kulturama. Ipak ove godine, poljoprivrednici ovoga sela imat će oko 100 hektara pod repom, nešto više nego proteklih godina. „Šteta što se tu više ne sije repa, ali ljudi su svjesni kako s drugim kulturama i manje rada mogu postići isti financijski efekt. Suncokret je, čujem, pravi hit kad je riječ o cijeni, dobro podnosi sušu“, kaže Knežević.
Unatoč svemu, ostaje pri odluci da nastavi s uzgojem šećerne repe. Smatra kako bi odustajanje moglo imati dugoročne posljedice za domaću proizvodnju. „Za pet godina kad budemo htjeli sijati repu, nećemo imati za koga jer nijedna šećerana koja se ugasila nije ponovno pokrenula proizvodnju. Imali smo četiri šećerane, sada imamo samo još ovu jednu koju bismo trebali sačuvati. Repa je nezamjenjiva u našem polju“, tvrdi. Kao važan faktor navodi i suradnju sa županjskom šećeranom čiji stručnjaci obilaze polja i pružaju savjete proizvođačima.
„Mislim kako je tu bitna samo dobra volja i mislim da svi zajedno možemo uspjeti“, zaključuje. Nakon kršćanskog blagdana Uskrsa, ratare očekuje sjetva, mnogo zahtjevnog rada i gledanja u nebo.
