„Izvršena smjena za odmor”, bila je posljednja rečenica u ratnom dnevniku Antuna Haluške, samo nekoliko sati prije nego što je zauvijek ugašen njegov mladi život. No, nije ovo još jedna priča s ratišta. Priča je ovo o nepredvidivosti života, uspomenama i nepresušnoj obiteljskoj ljubavi.
Zapovjednik voda, ali ponajprije prijatelj, suprug, otac i čovjek ogromnog srca, bio je jedan od omiljenih, jedan od onih čiji bi vam se osmijeh zauvijek urezao u pamćenje. Potvrđuju to apsolutno svi koji su ga poznavali, posebno njegovi suborci i obitelj, supruga Sanja, sinovi Tomislav i Josip te kći Antunela koju, nažalost, nikada nije ni upoznao. Rođena je 19 dana poslije njegove pogibije, s imenom koje 29 godina ponosno nosi kao uspomenu na svoga oca. Svaka od njih jednako je bolna, pa iako kažu da vrijeme liječi rane, dolaskom dviju njegovih unučica na svijet vraća se staro pitanje – Što bi bilo da tog kobnog 15.6.1993. nije otišao na teren?
Antun Haluška rođen je 29. srpnja 1964. godine, živio je i odrastao u Ivankovu, a već tijekom srednje škole zaposlio se u Dilju. Kada je rat stigao, nije dvojio. Dobrovoljno se prijavio u vojsku, vrlo brzo je i napredovao. U studenom 1992. prešao je u 5. gardijsku brigadu Sokolovi gdje s vremenom postaje zapovjednik voda, odnosno časnički namjesnik kako su to tada zvali. Bio je, pričaju njegovi suborci, pravi čovjek na pravom mjestu, jer osim što je bio dobar vođa, bio je još bolji prijatelj i kolega. Volio je da se uvijek drže skupa i zato je često govorio: „Ajmo večerati zajedno, možda sutra ne budemo svi na broju“. Iako je bilo uspona i padova, njegov ratni put bio je kao i svaki put onih koji su uspjeli sačuvati živu glavu. Sve do 15. lipnja ’93.
Tih toplih lipanjskih dana njegov vod bio je na terenu u Islamu Grčkom, malom mjestašcu u Zadarskom zaleđu. Po dužnosti nije trebao, no Tuna, kako su ga zvali od milja, odlučio je otići tamo i biti sa svojim vojnicima. S posljednjim zbogom pozdravio je majku i oca, braću, svoju Sanju, 6-godišnjeg Tomislava i 3-godišnjeg Josipa te se otisnuo na put s kojega se nikada vratio nije. Nekoliko dana poslije stigla je najgora moguća vijest. Antuna je u potiljak pogodio zalutali geler i teško ga ranio, iskrvario je u bolnici. Mjesec dana prije njegovog 29. rođendana.
Nevjerica, tuga i bol ispunjavali su svaki nadolazeći dan u obitelji Haluška. Kako reći sinovima da njihovog oca više nema? Kako izliječiti rane na srcu? Kako preživjeti? Snagu su davala ta razigrana dječica, dolazak Antunele na svijet svakako je ublažio bol, a svesrdna pomoć pristizala je sa svih strana. Među prvima na raspolaganju mjesecima su bili i Antunovi vojnici iz voda koji su pazili da Sanji i djeci ništa ne nedostaje, baš kako su oni i u ratnim danima bili jedni uz druge. Čak su i, prema vlastitim željama, Antuneli bili kumovi na krštenju pa je djevojčica na dan kada je postala dijete Božje uz sebe imala više od 20 plemenitih vojnika. Bio je to, kažu, trenutak koji izaziva trnce po cijeloj koži.
Prije nešto manje od godinu dana, u čišćenju obiteljske kuće, iz koje su se ’99. preselili u Vinkovce, Sanja je naišla na jednu prašnjavu kutiju. U sekundi ju je vratila 29 godina unazad. Bile su to Tunine ratne stvari koje je dobila nekoliko dana poslije sahrane, a koje su godinama stajale na tavanu, spremljene i čuvane kao trajni podsjetnik na njega.
Posebno su srce porezali predmeti koje je uvijek imao sa sobom, lančić s križem, novčanik sa slikama supruge i sinova, puna kutija cigareta „Croatia“, rupčić, džepni sat te remen i čarape kao dio vojne opreme. Izvirio je tu i njegov ratni dnevnik čije će riječi vječno svjedočiti o posljednjim danima ovog hrabrog vojnika. Kao zapovjednik voda bilježio je svaki dan, svaku aktivnost, zgodu i nezgodu svojih ljudi, a nije ni znao da će „15.06. utorak: „Izvršena smjena za odmor“ biti njegova posljednje ispisana slova.
