Hoćemo li ove godine klati? Nećemo, suglasni su sugovornici, proizvođači suhomesnatih proizvoda. A što ćemo jesti? Travu, odgovaraju s prizvukom sarkazma.
„Uzmemo li u obzir riječi inspektora koji mi je bio u dvorištu, svinjokolja na koje smo navikli više nikada neće biti”, govori Otočanin Marko Peičević koji je u epidemiji Afričke svinjske kuge ostao bez svoje 62 svinje. Prošlo svršeno vrijeme, govori evocirajući generacijama obiteljsku tradiciju koju je bolest poharala i ostavila ga u golemoj tuzi. Nije ovo samo novac, ljubav je to, cijeli moj život, kaže razočarano.
„Rodio sam se u svinjcu, a prvi puta sada imam prazne svinjce. Tješiš se mora tako biti, onda pet dana za redom piješ da sebi ne možeš doći od alkohola, onda shvatiš da ćeš se uništiti, a svinjci mjesec dana prazni. Još taj dio pod šumom na stanu nisao imao snage obići jer me razara pogled na prazne svinjce i prikolice pune hrane. Sretan sam bio kad mi je svinjče sito se i zadovoljno se glasa. Bile su mi i kum, i drug, i prijatelj…Imao sam konja petnaestak godina. Kad mu je srce puklo, rekao sam nikada više u moje dvorište, slično je bilo i s kravama. Mjesec dana se borim izgovoriti nikada više svinjče, i ne mogu izgovoriti. Znam, prvom prilikom, opet ću ga nabaviti, imat ću ga do groba,” s knedlom u grlu priča tržeči u Vinkovcima prošlogodišnje zalihe suhomesnatih prerađevina.
„Imat ću kad tad ponovno svinjokolju, pa makar na tavanu. Ne možeš mi ubiti život, sve što jesam. Kada Šokcu istjeraju konje ispod ruda i svinje iz svinjca, il’ će te ubit’ il’ će se ubit’”, završava porukom naših starih osobnu tužnu priču o praznim svinjcima.
I kod sugovornika iz Starih Mikanovaca saznajemo kako kući trenutno imaju 70 svinja. Svaka dva tjedna klali su po dva tri. Bave se preradom suhomesnatih proizvoda. Sada se nakupilo, od prasaca žive vage 20 do 50 kg, i nemaju kome, ni kako prodati jer ni jedan veterinar neće izdati potvrdu, putni list ili što već treba, govori rezignirano proizvođač koji bi bio najsretniji da sve odvezu, da može otići u Osječko-baranjsku županiju, kupiti svinja koliko mu treba po potrebi. I on gotove proizvode sada prodaje na tržnici od prošlih godina. Ostalo mu je još nešto kulena kojeg ne da ispod 40 eura/kg.
Zašto se ovo sve događa, pravi razlog ne zna, ali činjenica je, mišljenja je, kako se Slavonija sustavno godinama uništava. Svinja su uvijek imali, ali sada im nitko ne može pomoći. Ne budu li im dali normalno živjeti od svoga rada, otići će u Njemačku i raditi kao čistač. Siguran je, barem će ga cijeniti i platiti njegov rad. Pita se, je li normalno i da kod nas čovjek radi na minimalcu 40 godina i odlazi u mirovinu sa 100 eura?! Djeca su mu otišla raditi u inozemstvo jer ulaganje nije sigurno, a kamoli isplativo uz sve sulude odluke koje idu na štetu domaćeg čovjeka, govori.
„Vidjet ćete što će biti od Nove godine, neće nas ovdje na tezgama biti 50 posto”, zaključuje.
„Dođe nam da vrištimo”, dobacuje supruga.
Cijene nisu dizali jer ovo je prošlogodišnja roba. Kulenova seka je oko 20 eura/kg, 14 kobasica, slanina 13 eura/kg. Kažu, među jeftinijima su.
Sugovorniku iz Ostrova zabrane su nelogične. Navodi primjer Podrinja i Ade, koje ne razdvaja ni kilometar. U Adi smiju, u Podrinju ne smiju, čudi se. Susjed na tezgi do, iz Ivankova, optimistično je uvjeren kako ćemo ove godine imati svinjokolje odnosno da će se političkom voljom situacija do kasne jeseni promijeniti, a stvari će doći na svoje mjesto. Živi bili pa vidjeli!
