Žensko pravo glasa izraz je kojim se danas u svijetu označava uglavnom općeprihvaćeni koncept prema kojem muškarci i žene imaju jednako pravo glasa, odnosno da je opće pravo glasa, a s njime i moderni koncept demokracije nezamisliv ukoliko ne uključuje ravnopravnost muškaraca i žena na biralištima. Žene su u Hrvatskoj pravo glasa dobile na današnji dan 1945. godine.
Švedska je prva zemlja na svijetu koja je biračko pravo dala ženama – 1867. godine, no ograničeno, samo za glasovanje na općinskim izborima. Postupno se to pravo ženama dodjeljivalo i u ostalim skandinavskim zemljama, a pravo glasa žene su u Hrvatskoj dobile tek nakon Drugoga svjetskog rata. Počeci borbe za pravo glasa i ravnopravnost žena u Hrvatskoj sežu još u 19. stoljeće. Tako je učiteljica Marija Jambrišak 1871. Godine, na Prvoj općoj hrvatskoj učiteljskoj skupštini u Zagrebu, bila prva žena koja je tražila jednake uvjete rada i jednake plaće za žene i muškarce. Marija Jurić Zagorka bila je prva profesionalna novinarka i vjerojatno najčitanija hrvatska književnica, ali i jedna od najznačajnijih predstavnica feminizma i borbe za jednaka prava žena u Hrvatskoj. Jurić Zagorka je pokrenula i prvi hrvatski časopis za žene – Ženski list.
Do značajnije politizacije većeg broja žena u Hrvatskoj i drugim zemljama bivše Jugoslavije dolazi tek tijekom Drugog svjetskog rata. One su se organizirale unutar antifašističkog pokreta u organizacije pod različitim nazivima, a na Prvoj zemaljskoj konferenciji žena, u prosincu 1942. godine, osnovan je Antifašistički front žena Jugoslavije. Na parlamentarnim je izborima za Ustavotvorni sabor Narodne Republike Hrvatske, u studenome 1946. godine, u Parlament prvi put u povijesti, uz 170 zastupnika, izabrano i 6 zastupnica.
Prva udruženja žena (gospojinska društva) u Hrvatskoj formirana su u 19. stoljeću, a temelji su postavljeni u Varaždinu 1828. godine kada je osnovano društvo Varaždinska složnost. Gospojinska društva predstavljala su napor žena da se uključe u društveni i javni život za što su nailazile na razne prepreke, a velika nastojanja za uključivanjem pokazale su i žene u Vinkovcima.
Vinkovačke gospođe osnovale su 1891. društvo za pomaganje nemoćnih staraca i siromašne djece, pod nazivom “Prvo vinkovačko opće gospojinsko dobrotvorno društvo”. Ovaj naziv je prihvaćen zato što su u tom društvu surađivale gospođe bez razlike vjere i narodnosti. Značka društva bio je grb kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s natpisom “Prvo vinkovačko gospojinsko dobrotvorno društvo“. “Ikko“ se društvo nazivalo sve do 1917. godine, kada je promijenilo naziv u “Hrvatsko gospojinsko društvo“, jer su tada već Srpkinje i Židovke osnovale svoja posebna društva. Prva predsjednica društva bila je Malvina Blum.
Do 1903. godine rad društva bio je ograničen samo na pomaganje nemoćnih staraca i siromašne djece, od te godine pod pokroviteljstvom grofice Johane Khuen Belassy bila je otvorena pučka kuhinja, ne samo za gradsku sirotinju, nego i za nezaposlene radnike. Tada je društvo proširilo svoj djelokrug i na odgojnu stranu, a u tu svrhu bilo je otvoreno i dječje zabavište. Godine 1914. društvo je preuzelo i skrb o ratnim ranjenicima. Međutim, u to vrijeme prihodi su zbog rata znatno pali, dok je pomoći trebalo sve više. U lipnju 1917. godine društvo je vodilo brigu o prehrani siromašne školske djece i otvorilo je ferijalnu koloniju (u osnovnoj muškoj školi). Ovu akciju pripomoglo je i Izraelitično dobrotvorno gospojinsko društvo. U listopadu 1917. središnji odbor za zaštitu djece, Šilovićev odbor, molio je da djeca iz Bosne i Hercegovine, koja su tamo bila ugrožena glađu, mogu privremeno boraviti u Vinkovcima. Krajem godine 1917. članice gospojinskog društva vodile su nadzor nad prehranom i smještajem djece. U zgradi Svilane i mađarske škole organizirana je prehrana za djecu muslimanske vjere, s posebno organiziranom prehranom bez svinjetine. U istoj akciji došla su i djeca katoličke i pravoslavne vjere. Njih je trebalo otpremiti dalje prema Srijemu, Slavoniji i Vojvodini, jer su ih preuzimale na prehranu obitelji iste vjere. Gospojinsko društvo se, osim brige za bosansko-hercegovačku i primorsku djecu, brinulo i o vinkovačkoj sirotinji. Nakon rata (1920.) društvo je pomagalo vojnicima koji su se vraćali iz zarobljeništva u domovinu.
