Ana iz Vinkovaca i Anna iz Tanzanije udružile su snage kako bi pomogle drugoj djeci ostvariti svoje snove. Solidarnost i briga prema drugome njihove su niti vodilje koje u dva dijela svijeta žele usaditi najmlađima, ponajviše zaboravljenima, siromašnima i željnima ljubavi.
Otkako zna za sebe Ana Papac pomagala je potrebitima, a odlaskom u misiju u Tanzaniju, shvatila je da je to njezin životni smisao. „Za to me Bog stvorio“, bez zadrške će ova 39-godišnjakinja. Još kao djevojčica imala je želju sve dijeliti s djecom koja imaju manje, želja za volontiranjem s godinama je samo rasla, a kockice života počele su se slagati kada se, dok je bila na studiju prava u Zagrebu, susrela s udrugom Zdenac. „Bilo je to 2006. godine na prezentaciji časne sestre Ljilje Lončar na čiju je inicijativu udruga i osnovana. Udruga omogućava vjernicima laicima odlazak u misije, s vizijom „Život u punini po mjeri čovjeka“, a po uzoru na Isusa iz Nazareta, Misionara Milosrđa, promicati ljudske vrijednosti i biti solidaran s najpotrebnijima u društvu“, pojasnila nam je Ana.
Nakon predavanja shvatila je – to je to, uključila se u udrugu kao vanjski suradnik i krenula s ozbiljnijim volontiranjem. Ono što posebno ističe je i projekt udruge „Uči živjeti“, koji provodi u lapovačkoj Župi Srca Isusova, a koji za cilj ima potaknuti djecu da budu mali volonteri u svojim sredinama, kako bi kasnije bili misionari. Nije to samo humanost, kaže, već pravi Bog na djelu.
Nakon 17 godina volontiranja, prošlo ljeto ostvarila joj se životna želja – odlazak u misiju u Afriku. Ono što je tamo vidjela i doživjela, kaže, ne može se riječima opisati pa smatra kako je, zajedno sa svojom prijateljicom Mirjanom, tamo završila kao ‘produžena Božja ruka’. „Nigdje se nisam osjećala tako dobrodošlo kao tamo, a to su ljudi koji vam nemaju ništa drugo dati osim osmijeha. Mogu reći da sam tamo doživjela svoje drugo obraćenje”, govori Papac i pojašnjava kako je tamo bila zadužena reviziju školaraca kroz koju se upoznala s brojnim teškim i tužnim životnim pričama.
O tome bi, kaže, mogla napisati knjigu, ali na ove dvije stranice istaknut će ogromnu zahvalnost koju imaju iako, primjerice, jedu većinom samo ugali (pura od bijelog brašna), bombon koji dobiju od volontera samo poližu i sačuvaju za sutra, mobitel im je dozvoljen tek nakon srednje škole, ne znaju što je čokolada, žive u trošnim kućama koje nerijetko nemaju vrata i prozore te se u državnim školama obrazuju uglavnom uz strogo kažnjavanje. Volonterima i programima koje im pripreme izuzetno se raduju.
A udruga Zdenac, osim iskustva života, prošlo ljeto donijela joj je i jedno posebno prijateljstvo s Annom Edwin Ngwale, mladom učiteljicom iz tanzanijske regije Mbeya, s kojom je protekli tjedan provela u vinkovačkim školama i vrtićima. Našim školarcima i vrtićarcima prenijele su teške, ali inspirativne priče tamošnje djece s porukom da nauče više cijeniti ono što imaju.
„Hrvatska je jako super, Vinkovci također. Sve mi se jako sviđa, posebno ljudi, a još više djeca koja su kao anđeli. Imaju toplo srce i ljubav koju rado pokazuju i dijele s drugima”, rekla nam je 22-godišnja Anna, inače kumče Zdenca koje su volonteri kao osmogodišnju djevojčicu pronašli u trošnoj kućici u kojoj je živjela s bakom. Kako saznajemo, majka joj je umrla, a tata zanemario nakon što se ponovno oženio. I ona, baš kao i naša Vinkovčanka, želi djeci približiti Boga, produbiti odnos Njim i svojim pomaganjem učiniti Ga vidljivijim.
Ovdje je na ljeto 2022. došla učiti jezik i upoznati našu kulturu, a nakon godinu dana vraća se u Tanzaniju gdje će mališanima prenijeti sve što je ovdje naučila. „Sve što želim je biti dobra i pomoći ljudima koji nemaju roditelje ni novca, baš kao što sam ja bila. Djecu želim naučiti da cijene ono što imaju i budu zahvalni za to, a posebno da ne smiju bacati hranu”, s osmijehom priča mlada učiteljica koja je djeci diljem Hrvatske sve to prenosila kroz priče, pjesme i ples. Želi im, kaže, pokazati da se mogu izvući iz siromaštva i bijede i ono najvažnije – da budućnost može biti svijetla.
