17 C
Vinkovci
Srijeda, 29. svibnja 2024.

Zamisli ti to kol’ko je taj vrag im’o dukata, a on je samo lepe snaše bir’o

Više od autora

- vl promo-
Tihana Papac
Tihana Papachttps://novosti.hr
tihana.papac@novosti.hr

Govoriti o dukatima u prošlosti, a ne svratiti na kavu i masnicu u Rokovce kod živućih legendi Šokadije Kate Nikolić i Janje Kulovnjak bio bi grijeh propusta. Zatekli smo ih u prebiranju obiteljskih fotografija, a dužne su nam, složile su se šokačkom ekavicom kojom divane od rođenja, prvo priču o groficama koje su usluge naplaćivale u dukatima.

“Kod mene u Rokovci preko puta je živila baka koja je bila ‘grofica’, tako su ju u selu zvali. Bila je lipa. Baba je imala dedu, a on baš nije bio lep. I onda kad se grof u Nuštru poželi, ona se spremi, deda ju metne u federsic na kola i odveze ju. Im’o je svoje mesto ‘di ostrag čeka dok ona obavi ‘nuždu’ i dobije dukat, svaki puta. Marko priča (Sabljaković o.a.), ‘pa teta Janjo, ima i u Cerni grofica, i u Retkovci, ne znam ‘di sve ne’. Pa nije on mogao imati samo jednu. Ako je grof bio jako goropadan, trebala mu je stalno druga grofica. Eto tako se zarađivalo, zamisli ti to kol’ko je taj vrag imao dukata, a on je samo lepe snaše biro”, priča Janja. Složili smo se da je grof „pomogao” ovom kraju jer su naše Šokice lakše dolazile do velikog zlatnika. Zanimljivo, i Katinu sinu jednom su posao platili dukatima, na selima do dan danas taj običaj vrijedi ako čovjek nema novca, potvrđuju kazivačice. Sramota je dužan ostat.

Devet redi, tol’ko snaja vredi, svatovski je napjev o dukatu kojim su svekrve darivale snaje, ali u Rokovci se do danas češće mame darivaju kćeri. Dukat je bio jedinstveni nakit svake mlade u svatovima. Bjelina početkom 20. stoljeća još nije došla u modu. Ruvo je bilo crno ili tamnije, svečano i začinjeno barem niskom pravilno uvezanih zlatnika oko vrata, koliko je tko imao. Po tome se iščitavalo bogatstvo familije iz koje mlada dolazi, priča Kata nad svatovskom fotografijom roditelja starom 100 godina.

Znatiželjne babe znale su ju provocirati da otkrije broj dukata jer to je jedino mjerilo da si Šokica. Nisu njeni bili bogati, ali imala je dukata i nosila ih. „Kaži diko koju bolje voliš, il’ miliju il’ bogatiju”, pjevale su siromašne cure sjeća se Kata koja je svom Josipu iz Sikerevci u sebi poručila „bit ćeš moj”. I bio je, ostavivši bogatu Mariju jer ga je u kapijici prevarila s drugim. U svatovima su svi s mamine strane dobili dukate, a kad je netko bio bolestan, znalo se, čuvaju se za doktora, kaže. Janja kad se udavala dobila je deset malih od rođenijih. Kad se otvarala nova trgovina u selu bile su radno spremljene, ali dukatima okićene.

“Svud su se dukati nosili. Moj čovek i njegov drug, mama ih spremila na poklade, pa su završili pijani u po’ kanala, ‘odali nema ‘di nisu, dukate su prave imali, mo’š si mislit’. Nije onda još bilo truljarskih dukata”, dodaje Janja uz smijeh.

„Moj se slikar nažder’o u svatova, budalaš se opijo i imamo samo ovu sliku kraj kuće u avliji, ni u crkvi, niti igdje drugdje. Moj čovek pametni našo slikara”, do danas prigovara Janja kroz smijeh o fijasku vjenčanja koje je ostalo bez službenog fotografa već na početku ceremonije.

Nekada je za misu zahvalnicu procesija išla kroz cijelo selo, svi su se spremali, sad je to slabo, komentiraju. Snaše su prinosile darove. Inače u crkvi je, u vrijeme njihove mladosti, vladao drugačiji raspored sjedenja.

„Išle smo nedjeljom na veliku misu. Prvi red su bile Šokice odma do trobozana gdje velečasni gore stoji, sve spremite original ovisno koje je vreme u godini, korizma ili svečano božićno. Svi budu tako lepo pospremljeni. I za Brašančevo bi se uvek ponovile. Drugi su red bile gospoje, treći snaše Šokice, a sad se svi poguraju pod kor, nema prvog i drugog reda. Starijima je mjesto bilo na pol crkve, a mi, kako smo se ‘prisvlačile’ uvek smo sedale na kraj reda. U poslijepodnevnu šetnju, već oko tri nedjeljom, išle bi spremite s dukatima, a kad se zvono na crkvi oglasi trč’ kući”, Janja će.

Čuvanje tradicije prenosi se s koljena na koljeno, tako i djeca i unučad danas znaju i cijene vrijednost dukata. Kata je svojima Mariju i Josipi dala po dukat, kao i Janja sinovima Darku i Draženu prikazujući dva dukata. Kad su se djeca rađala kupovali su u selu od onih za koje su čuli da imaju. Takve žene zvali su dukatarkama. Oko 1500 kuna, moguće i više, vrijednost je malog dukata danas, velikog četiri puta veća, potvrđuje Kata pokazujući svoju bebu s beskrajnim redom i na križ uvezom uz obavezna pojačanja sa strane za velike dukate.



ILIJA BRZI I MARKO HRČAK

„Kum Ilija Brzi vozio fiću, a nadimak dobio tako jer je vozio da ga svaki biciklist obiđe, priča Janja. Marko Hrčak je volio „muniti”, radio s mojim kumom na željeznici. I pri jednom posjetu, moja kuma uvezivala dukate i ostavila ih na kredencu. Hrčak vidio i mazne dva dukata. Luđak je mislio da su pravi, a ona truljarske uvezivala. On budala nema pojma da to nisu dukati i on prikaže svom nećaku dva velika. Sva se familija uznemirila šta će oni sad prikazati, ali onda su odmah primetili da su lagani, al se to prišutilo. Zamisli ti budale, nije zn’o da su truljarski dukati”, smije se Janja.

I danas se daruju dukati u svatova, pod glavu kad se dijete rodi, potvrđuju.

Na mali jastuk, šlingani od perja, ušili su i u celofan umotali vrijedni poklon, opisuje Janja. „Onda kako se koje dete krstilo uvek im je deda, moj Stipa, pod jastuk metio mali dukat. Svi su ih dobili i kad su se krizmali. Evo, podelila ja sve, viška nema.., Mati, Luki, Teni, Ani”, one su za Uskrs od bake dobile i po jedan okrunjeni. Kaže, „uvek su se dukati čuvali u štrimfli, čarapi, premještali se na sigurno, nikad na istom mjestu, a ima i lavove od kerova”, pa neka proba k’o se usudi.

Šokačka posla, priča Kata za tetku koja nije imala djece, ali je imala dukate. Svakom njenom unuku i unuci kad su se rodili poklonila je dukat, njih pet, jer su nerotkinji ispunili želju da dvorištem trči puno dece.

„Lude snaše” kako su se nazvale dok su igrale u KUD-u Slavko Janković, kažu upecali su „slikari” i za Vinkovački list davno na Vinkovačkim jesenima.

“Kod nas kad su u selu bili Divani, to je bilo nešto neviđeno. Toliko kulenja je bilo, prikolica kulenja. To se jelo, pilo…”, sjećaju se nekadašnje tradicije Šokačkih divana po selima za koje i sami Vinkovčani kažu da su bili najbolje organizirani jer se cijelo selo stavi na raspolaganje, a divani se i tarabani po šokački.

“Mama nije imala puno dukata, jedan red kad se udavala, a dada je radio u Njemačkoj. Čuvala ih je ispod kante za mast, pa u krušnoj peći ispod pepela, narod je držao u dimnjacima koji ne gore, u krovu, uzidano u kupaonice, u odžaku, ali sve je to rizik pa ih treba premiještati”, iskusno će Kata. Za temu ovogodišnjih Jeseni „Dva sjaja dukata”, poručuju „Divno, kako se okrećeš, tako se sjaje…”

KOZA I ŠOKCI

„Moj čovek oš’o jedne nedelje na vašar u Vinkovci i kupio mi kozu. Nisu Šokci imali koze, to je bila sramota. Imali su Ličani, Ercegovci. Do tada ju nikada nisam ni vidjela. A nediljom svet poslijepodne sedio i prič’o na drumu poslije užine, ne k’o sad, nema nikog. Došao već kasno, vozi ju u autoprikolici, a ona stoji, ružna crno-bijela, gadna bez zuba i rogova. Jesi ti lud? Sad će celi svet znat i celo selo se sprdat’ da Janja ima kozu, a Šokica velika. Baba mu udroljila (uvalila) za male pare, a on mislio, deca će jest, a oni samo od krave mleko hteli. I nazovemo ju Brena, bila nam je ružna, mrzili smo ju jer kod nas u Šokadiji, nikada se „Šabac” nije slušao”, oštro će Janja za kraj, a svima koji budu pratili Svečanost otvorenja 58. Vinkovačkih jeseni, sjetit će se ove priče i njene kazivačice.

Povezani članci

- vl promo-

Posljednje objavljeno