Teški ratni uvjeti tragične 1991. godine poremetili su ritam izlaženja Vinkovačkog lista. Bitke su se vodile na svim frontovima, a kako vukovarskim, rat je harao i vinkovačkim bojištem zbog čega naša tiskovina nije izlazila punih mjesec i pol dana. I to od 1. studenoga do 13. prosinca ’91. U međuvremenu je i pao Vukovar 18. studenoga, no naši kolege novinari u tom trenutku nisu bili u mogućnosti o tome izvijestiti u Vinkovačkom listu.
„Zbog ratnih uvjeta i razaranja, u kojima je stradala i tiskara, naš list kasni više od mjesec dana. Pripremali smo ga za tiskanje u nekoliko navrata, mijenjajući sadržaj i čekajući da ga konačno i tiskamo. I napokon, list je pred Vama, poštovani čitatelji, a zbog svega spomenutog neke teme možda i nisu toliko aktualne”, stoji na naslovnici 41. broja Vinkovačkog lista, 13. prosinca 1991. godine, prvom objavljenom broju nakon što je herojskom gradu zadan konačni udarac.
U tom razdoblju svakodnevno su se odvijale značajne bitke na svim frontovima istočnoslavonskog bojišta. Između ostalog, neprijatelj je ušao u Vukovar, potpisano je nekoliko sporazuma o primirju, kojih se agresorska vojska nije pridržavala, stoji u ovom ratnom izdanju našeg tjednika. Na bosutskom i ostalim frontovima oko Vinkovaca agresor je u to vrijeme htio izvesti proboj linije kod Vinkovaca, što mu sve jača i sve pripremljenija hrvatska vojska nije dopuštala. Isto tako, zimsko vrijeme agresoru je stvaralo nepremostive probleme, vladalo je i sve veće nezadovoljstvo medu rezervistima, a četnika je bilo sve manje, kako na frontu, tako i živih. „Posljednjih dana i domaći Srbi su uznemireni, s elementima panike, a najviše ih proganja odgovor na pitanje „A što kada ode JNA?” – najaktualnije su bile informacije kolega novinara.
„Sile zla ne mogu pobijediti dušu”, rečenica je kardinala Franje Kuharića koja je osvanula na tadašnjoj naslovnici, uz slogan „Vinkovci – vrata Hrvatske”, sa simboličnom jabukom koja krvari. Slike i simboli rata za naše novine bile su uobičajena pojava tih mjeseci.
A uz Kuharićevu poruku mira, čitateljima se na osmoj stranici obratio i tadašnji župnik i vinkovački dekan Tadija Pranjić. „Ovdje se vodi nezapamćeni rat, koji ne poznaju ovi civilizacijski prostori, nešto tako teško što mogu shvatiti samo oni koji su ostali na ovim prostorima od prvih tragičnih zbivanja još u mjesecu svibnju 1991. godine. Ruši se sve što je hrvatsko i katoličko”, poručio je tada Pranjić napomenuvši kako je izgorio naš stoljetni župni ured, spomenik kulture u koji su Vinkovčani godinama dolazili sa svojim radostima i tugama, s djecom u naručju da ih krste, s crnim maramama na glavi kada su dolazili prijaviti smrt svojih najdražih, s radosnom povorkom za vjenčanje u crkvi, kada smo se svi zajedno radovali novim životima.
