Colosseum – Colosseum Live (1971.)

Sasvim adekvatno parafraziranje one poznate Balaševićeve, ‘Al se nekad dobro jelo baš’, glasilo bi u većini slučajeva podsjećanja na sedamdesete godine: ‘Al se nekad dobro sviralo baš’.

Koliko god da su bile plodonosne, sedamdesete su godine ujedno bile i zahtjevne u smislu osmišljavanja novih glazbenih izražaja, ali i samog sviranja koje je zahtijevalo poznavanje više od dva-tri akorda s kojima se danas ‘ponosi’ većina grupa.

Biti bačen u glazbenu arenu toga vremena podrazumijevalo je stanovito glazbeno iskustvo, većinom iskovano kroz sviranje blues shema i bezbroj svirki u živo nakon kojih bi ili ostajao sa štitom ili bio iznesen na njemu.

Zašto blues?

Pa zato što je on na neki način bio odskočna daska za formiranje sasvim jedinstvenih i dandanas priznatih glazbenih formi koje su stvorili neki od najblistavijih autoriteta rock scene, kao što su Led Zeppelin, Cream, Jimmy Hendrix, The Rolling Stones i The Fleetwood Mac.

A jedinstveni katalizator, bijelac sasvim crnačkih obilježja, kroz čiju su nezamjenjivu blues školu prošla neka od najreprezentativnijih imena britanske rock scene kao što su Eric Clapton i Jack Bruce, Peter Green, Mick Fleetwood i John Mc Vie, Mick Taylor, Andy Fraser, Dick Heckstall-Smit i Jon Hiseman, te mnogi, mnogi drugi, zvao se JOHN MAYALL.

Njegovu ‘pačju školu’ su pohađala i dva pripadnika predmeta ovog napisa, pa je stoga određeni minimum kompetencije i zainteresiranosti postavljen odmah u startu.

Grupa Colosseum osnovana je daleke 1968. godine i od početka je bila orijentirana na spoj jazz-rocka i bluesa. Grupu su osnovali Jon Hiseman (bubnjevi), Dick Heckstall-Smith (saksofoni) i Tonny Reeves (bas gitara).

Hiseman, od mladosti orijentiran na jazz, na svome se glazbenom putu susretao s osobama koje su u kasnijim fazama sudjelovale u radu grupe, kao što su Dave Greenslade (klavijature), kasnije osnivač grupe Greenslade i Chris Farlowe (vokal) koji je svoju glazbenu karijeru započeo u grupi Thunderbirds koja je ostavila, doduše, vrlo mali trag na britanskoj rhytam and blues sceni.

U kasnijoj fazi svoga djelovanja nastupao je kao vokal u grupi Atomic Rooster, a svojevrsni peak svoje karijere ostvario je popevši se na prvo mjesto top ljestvice sa skladbom Jaggera-Richarda – Out Of Time.
Dakle, svojevrsni konglomerat različitih, prokušanih i iskusnih ljudi ujedinio se u ovaj projekt.

Kako to obično biva, zbroj renomiranih imena ne predstavlja nikakvo jamstvo za uspjeh, jer mnogo drugih raznoraznih faktora doprinosi proboju na vrh. Među ostalim, kvaliteta materijala i njegova pristupačnost. A upravo to je bio problem koji se dogodio u njihovom slučaju.

Svojim glazbenim umijećem grupa je stekla zavidno koncertno sljedbeništvo, ali je ujedno stalno teško brodila kroz česte izmjene članova uvjetovane sve kompleksnijom strukturom njihove glazbe.

Dakle, naši ‘gladijatori’ su obzirom na svoj background sasvim samouvjereno ušli u nemilosrdni glazbeni koloseum, gdje su autoritativno odsvirali ono najbolje što je tadašnja glazbena scena zahtijevala, ali i očekivala – a to je beskompromisna svirka bez zadrške i bez ikakvih kalkulacija.

I upravo to je ono što se može naći na njihovom dvostrukom live albumu, snimljenom u okviru turneje Daughter Of Time iz 1971. godine u Manchester Universityju i Big Appleu u Brightonu.

Album je, zapravo, njihov najkomercijalniji uradak, koji se na top ljestvicama zadržao 6 tjedana, dosegnuvši 17. mjesto.

Na njemu su čvrsto postavljeni svi preduvjeti za održavanje dobrog koncerta uobičajenog za to vrijeme, a to su: već napomenuta glazbena zrelost koja se kao nošena vjetrom munjevito prikačila na uvijek zahtjevnu publiku, koja očito zna prepoznati maglu, ali i pravu vrijednost; zatim odabir materijala koji ne mora svima biti dobro poznat, ali koji se sasvim brzo prepozna kao iskrena, ultimativna svirka. Uz „sitne epizodice“ kao što su istovremeno sviranje dvaju saksofona, obvezna sola na gitari i bubnjevima, animiranje auditorija od strane frontmana – zadatak je bio ispunjen.

Albumi u živo snimaju se uglavnom iz dva razloga: ili na brzinu utržiti trenutnu slavu i status, ili pak bez ikakvog straha pokazati svoje glazbeno umijeće i autoritet publici, koja ne prašta nikakve pogreške, već uvijek zahtjeva, ali i pamti ono najbolje što umjetnik zna i može.

Sasvim je sigurno da Colosseum to nisu napravili iz prvog razloga.

A dokaz za drugu opciju potvrdili su u činjenici da se na dvostrukom albumu nalazi svega šest kompozicija.

Glazbeni happening na A strani otvara urnebesna Rope Ladder To The Moon (Petea Browna i Jacka Brucea), sa svim odlikama koje svirka u živo zahtjeva: snažan bas, gitarske improvizacije, s jedinstvenim zvukom kojeg može proizvesti samo Hammond, a sve to začinjeno uvijek poželjnim pasažima na saksofonima (tenor i alt). I naravno sugestivan i reprezentativan vokal Chrisa Farlowa, baš onako muški, kako i dolikuje cjelokupnoj atmosferi. Ova skladba nedvojbeno je stvorena za live nastupe; mislim da studijska svirka nema ovakav naboj.

Slijedi Walking In The Park (Bond) sa uvodnom wah-wah gitarom i izrazito mačo vokalom i prštećim zvukom klavijatura, improvizacijama u jazz stilu na saksu i rasturajućom rolom na solo gitari, te glasovnom međuigrom u pravom blues ozračju. Još jedna skroz pogođena kompozicija za live nastup. Hommage blues korijenima najbolje se očituje kroz dugometražnu Skelington (Clempson/Hiseman), koja zauzima cijelu B stranu. Klasičan blues uradak sa svim zadanim atributima u kojoj je oduška egu dao gitarista Dave Clemson (uostalom koji gitarist to nije napravio?).

C stranu otvara Tanglewood ’63 (Gibbs): pravi jazzy instrumental u kojemu je glavna rola prepuštena Hechstall-Smithu, i u kojem su se i basist i bubnjar pošteno naradili uz sveprisutne klavijature. Svaka čast glazbenicima, no imam dojam da je ovo malo ‘ubilo’ intezitet koncerta.

C stranu zatvara jedan od blues klasika, Encore, Stormy Monday Blues (Arona T.Walkera), uradak koji, iako zvuči poznato, uvijek pobuđuje posebne osjećaje kako onima koji ga sviraju, tako i onima u publici. Siguran sam da ne postoje dvije iste varijante ove kompozicije, a dokaz toj tezi učvrstili su sami glazbenici svojim iskustvom, znanjem i sugestivnošću izvedbe.

Na D strani nalazi se još jedna dugometražna kompozicija, Lost Ageles (Greenslade/Heckstall-Smit/Farlowe), koja na najbolji način zaokružuje cjelokupni dojam i atmosferu ovih dvaju gore navedenih koncerata: Dave Greenslade je ovdje pokazao sav svoj raskošni talent sviranja klavijatura i slittle help from his friends, prvenstveno s uvjerljivim vokalom Chrisa Farlowa i gitarskim solom Davea Clempsona (koji na trenutke podsjeća na Jimmyja Pagea), ovom je albumu osigurao vječnost. Ovakav klimakterični krešendo rijetko se viđa, a dandanas rijetko i doživljava.

Na kraju prvenstveno par riječi mlađoj (i ne samo njoj) slušateljskoj populaciji: poslušajte dobro početnu Rope Ladder To The Moon i završnu Lost Angeles – pa iskreno recite zar rock, još uvijek kao jedinstveni fenomen, ne postoji upravo zbog ovakvih uradaka?

I na samom kraju, ovaj live album je uz Live At Leeds (The Who), The Live Adventures Of Mike Bloomfield and Al Kooper, At The Fillmore East (The Allman Brothers Band), Absolutely Live (The Doors), Kick Out The Jams (MC 5) i Live Rust (Neil Young & Crazy Horse) sasvim reprezentativan uzorak najboljih rock live snimaka svih vremena. [Đorđe Škarica, SoundGuardian, 2014]

Izdavač: Sanctuary / Universal Music Hrvatska, 1971/2004.

COLOSSEUM: LIVE [1971]

Top
Radio Vinkovci Live