U Opatiji 16. veljače na ovogodišnjoj Dori nastupit će i glazbenica koja je zasigurno obilježila godinu iza nas – Elis Lovrić. Istarska umjetnica koja je svojim pjesmama na labinjonskom narječju zarazila Hrvatsku, ali i svijet svojom glazbom prošla je među 16 natjecatelja koji b i voljeli predstavljati Hrvatsku na ovogodišnjem Eurosongu. Do prijave za natjecanje, gdje ide s pjesmom na engleskom jeziku “All I Really Want”, došlo je sasvim slučajno.

“U glazbi sam do sada sve činila sama: bez producenta, bez menadžera, bez diskografske kuće. A moja obitelj nije ni iz glazbenog ni iz glumačkog svijeta. Znala sam pjesme s kazeta mog brata do zadnjeg daha napamet. Glazba me nosila. Borila sam se da dobijem svoju prvu gitaru nekoliko godina. Moj prvi akord je A mol. Drugi G dur. Moja prva pjesma ”Lady in black”. Željela sam prenijeti nebesku slobodu koju sam osjećala iznutra dok sam svirala i pjevala. Pjevala sam tiho, da ne probudim roditelje i turiste. Upijala sam svaku dobru riječ od ljudi koje sam putem u životu sretala. Kad me prijatelj nazvao i upitao da li sam razmišljala o Dori, pomislila sam: ”Što bi bilo ako se prijavim? Što bi bilo kad bih nakon nje stala na onu pozornicu koju sam kao dijete sanjala i pjevala na svim jezicima moju pjesmu? Pjevala sve ono što uistinu želim. I krenula sam. Krenula sam s mišlju da idem na destinaciju iz svog djetinjstva. Do zadnjeg trenutka završavala sam ”All I really want” i nisam znala hoću li je uspjeti predati. A onda, kad vidiš svoje ime na popisu, shvatiš da su se sve neprospavane noći uz skladanje riječi isplatile! I da svatko od nas sanjajući piše svoju sudbinu” – ispričala nam je Elis.

Elis Lovrić, 2019. | Foto: Inka Marinić | Aquarius press

Pjesma ćete pjevati na engleskom, zašto ne labinjonski? 

Zapravo, prvo sam pomislila na jednu labinjonsku koja nije objavljivana, ali sam shvatila da sam ju izvela par puta uživo, a uvjet je da pjesma nije javno izvođena. Sjetila sam se svoje “All I really want” čiji tekst nisam nikad dovršila. Pustila sam pjesmu da sama odabere na kom jeziku će izaći. Ostala je na onom jeziku na kom se i rodila i ja ga nisam željela na silu mijenjati. Jer, istina je da sam ljudima najviše prepoznatljiva zbog egzotične labinjonske cakavice na kojoj pišem i pjevam, ali istina je i da sam prije nje pisala/pjevala na engleskom, talijanskom i njemačkom pa mi nije strano izražavati se na tim jezicima. Ali kako sam rekla, uvijek puštam pjesme da same odluče kojim putem ići, bilo u jezičnom smislu, bilo u aranžmanskom. Jer one znaju svoj put, a ja sam tu da ga poslušam i materijaliziram na trenutno najbolji mogući način.

Jeste li prije pratili Eurosong, što mislite o natjecanju?

Kao mala, obožavala sam pratiti Eurosong, i najupečatljiviji su mi bili nastupi našeg Danijela sa “Džuli” i njemice Nicole sa “Ein bisschen frieden” koju sam znala napamet. Mislim da bih je i sad znala otpjevati cijelu. A samo natjecanje doživljavala sam kao jednu predivnu glazbenu razglednicu Europe, koju sam jednog dana sanjala proputovati. ”All I really want” je pjesma o snazi pojedinca, o tome da i kad padne, kad izgubi nadu, postoji skrivena snaga kojom će se uzdići, i o tome da ima ljudi, da stvarno ima ljudi koji istinski stoje uz tebe onda kad je to potrebno.
Eurosong je festival različitosti, kolektivne i individualne, u kojemu se svatko može slobodno i autentično izraziti, a slušatelji pronaći nešto za sebe.
Nastao je kao festival zajedništva nekadašnje Europe, a danas postiže gledanost od preko milijardu ljudi i prelazi granice našeg kontinenta.
Prije svakog nastupa ide tzv. “razglednica” zemlje iz koje dolazi izvođač i to je veoma važna promocija i same države i izvođača. Eurosong je festival koji, kao svaki festival, i svaki ljudski život, prolazi razne izazove. To je festival glazbe i razglednica ljudskih života, a glazba je moj život i razglednica mojih osjećaja.

Elis Lovrić, 2018. | Foto: G.Cellich | Aquarius press

Koji su vam daljnji planovi, kada izlazi novi album, na kojem će jeziku biti? 

Kao i prvi, i moj sljedeći album je na labinjonskoj cakavici, najstarijem hrvatskom dijalektu u Istri, koji je odnedavno predložen za UNESCO-vu zaštitu. Izaći će na proljeće, a ako sve bude po planu, uz njega će izaći i knjiga s prijevodom na hrvatski standardni jezik zbog mnogobrojnih upita slušatelja koji žele u potpunosti razumjeti ili pjevušiti tekst pjesama. Ujedno je to i prilika da se očuva izvornost jezika u obliku knjige, a pjesme će tako biti dostupnije još većem broju slušatelja.

Iako se dugo bavite glazbom, 2018. je za vas bila velika godina, imali ste zapažen nastup na Splitskom festivalu, brojne nastupe po Hrvatskoj, ali i po Južnoj Americi, a sada krajem godine vaši su singlovi na svim listama najboljih pjesama. Što se promijenilo u odnosu na prijašnji rad?

Moj rad je uvijek isti i tu se nije ništa suštinski promijenilo. Svaki glazbenik želi doprijeti do publike, podijeliti s drugima ono što radi i voli. Biti na listi najboljih, znači uspjeti u tome. A moj pristup je i dalje poprilično strog u poštivanju same pjesme i toga kako ona želi zvučati. Percepcija izvana se promijenila zbog činjenice da me sad puno više publike i kolega poznaje. Sad mi je lakše držati se vlastitih ideja koje su ranije izazivale otpor, budući da nisam popuštala u svojim glazbenim zahtjevima. Predivno je što i publika i kritika prepoznaju tu istinu koju želiš prenijeti i ohrabruju tu glazbeno-jezičnu novost koja je u početku izgledala čudno i pomalo nepoželjno. Velika je to pobjeda i sad je sve lakše.