Busija, nabiguzice, pendžeraši, prišipetlje…Ili po vinkovački nabisi, ključne su riječi po kojima smo tražili zapise kroz vrijeme u Vinkovačkom listu ne bi li evocirali uspomene na ne tako davni običaj u Šokadiji nepozvanih gostiju u svatove. Nažalost, nismo naišli premda nas kopka razgovor koji smo nedavno vodili baš o nabisima. Nešto što je danas sramota ili po modernom „neugodnjak”, nekada bez toga svatovi nisu bili svatovi. U pripremi pod šatorom znalo se, jedan stol blizu ulazu ostavljao se za one koji će poslije ponoći spremljeni navratiti, čestitati, nazdravljati s mladencima, biti najveseliji, kao da su najbliži gosti. I to sve besplatno, bez dara, podrazumijeva se. Ako nabisi, ili nabiguzice po domaći, ne bi navratili, domaćin je bio zabrinut jer to je bila poruka da nešto ne štima. Ili nije dovoljno cijenjen od sumještana, ili se zamjerio s većinom, jednom riječju sramota. Danas više nikome ne pada napamet nepozvan na svadbu. Rekli bismo, svako vrijeme, svoje breme. Svi se nešto „štimaju.”
Tragom svatovskih običaja, naišli smo na serijal tekstova koje je za nekadašnje Novosti pisao Julije Njikoš, hrvatski skladatelj, melograf, glazbeni organizator i doajen hrvatske tamburaške glazbe. Darivanje je bio poseban segment svatovske noći. I trajalo je ohoho….Nadmetanje familija, susjeda, tetki, čike i strine. K’o će dati više, a o kome će se danima pričati kao škrtici.
“Čaus poziva goste da zauzmu svoja mjesta oko stola, kako bi započeo s prikazivanjem darova dobivenih s mladoženjme strane… Na čelo stola sjedaju mlada snaša i mladoženja na bijele jastuke, a s desne strane mladoj kum, kuma đever i đeveruša. S lijeve strane sjede stari svat i svatica, a do njih ostali svatovi. Nasuprot mlađencima smjestili su se roditelji mlađenaca kako bi mogli viđeti svoju dicu. Čauš dolazi i staje na stolicu ispred mlađenaca i kuma, te zvonom upozorava sve svatove na tišinu, kako bi moglo početi prikazivanje. Kada se svatovi umire, a svirka prestane čauš započinje prikazivanje ovim riječima: Faljen Isus kume, stari svate, domaćine i svi svatovi ovo kum poznaje svoga kuma i kumu sa 10 dukata… (Jedni viču malo, drugi dosta itd.). Tada čauš proziva sve redom. Iza kuma, prikazuje stari svat, pa domaćin, a zatim svatko od snašice rodbine i uzova daruje snašu, a starac i baba daruju zeta…”, piše Njikoš krajem šezdesetih o običaju prikazivanja darova.
