- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Sila pobjeđuje! Varaju se koji misle tako, jer svaka sila za nekog vakta (vremena) ili „ničija nije do zore gorila“. Naš Gospodin Isus Krist je odbacio silu i nasilje. Znamo da je na
magaretu ujahao u Jeruzalem, da je Petru rekao vrati mač u korice, da je rekao molite za svoje neprijatelje, blagoslivljate svoje progonitelje. Moram osobno priznati da sam često bio, pa i jesam pobornik sile, moći, snage, vještine, ali znam da se varam, znam da ima bolji put, put Isusa Krsta, put milosrđa, solidarnosti, trpljenja, križa, put korizme.

Nama kršćanima koji slavimo uskrsnuće Raspetoga se podmeće da smo ljudi nasilja. Da, u svojoj ljudskosti smo ljudi sile, ali u svojoj spašenosti ili sličnosti Isusu Kristu smo ljudi milosrđa, razumijevanja, prihvaćanja i brige za sve što je Bog stvorio od kamena preko
biljke i životinje do svakog ljudskog bića pa makar ono imalo i neke nedostatke ili uvjetovanosti.
Jesu li žene slabiji ili ljepši spol? Kako god, one su ljudi vrijedni svačije pažnje i ljubavi, sposobne biti zagovornice dobra, sposobne biti majke, nositeljice života, a nikako one koje potpisuju ičiju smrtnu presudu. Djeca, bila muška ili ženska, svakako su slabija i potrebna
naše zaštite, a posebno im je važno da u obitelji budu na najsigurnijem mogućem mjestu.

Poštovani vjernici i sugrađani, budimo ljudi kako nas je Bog zamislio i stvorio i to nam je najbolji zakon za zaštitu slabijih. Konvencije? Mogu koštati, mogu izazvati nesagledive posljedice, jer zakonom se ne stvara ljubav i brižnost.

Prošli smo kroz korizmu, vrijeme milosti, pokore i obraćenja. Je li nas ona osposobila za Uskrs? Jesmo li ozdravili od svoje grješnosti od nespašene ljudskosti, one ljudskosti koja opravdava i čini ono što je sad poželjno i od većine opravdano, bez obzira na Boga i njegov Zakon?
Isusa nakon uskrsnuća nisu prepoznali njegovi najbliži, nisu ga prepoznali kao Krista pa ni kao prijatelja. Nisu ga prepoznali na prvu, ali su prepoznali njegova djela, prepoznali su ga najlakše u lomljenu kruha. Lomljenje kruha nije samo način kidanja kruha u komade kako bi ga čovjek lakše konzumirao, nego je to bio obred Novog saveza, to je bila sv. misa. I mi
bismo Isusa lakše prepoznali, i u životu slijedili kad bismo se s njim družili u lomljenju kruha, kojemu prethodi slušanje i razmatranje Božje riječi.

To prepoznavanje bi za nas
značilo da smo se preobrazili, da nakon što smo povjerovali, nakon što smo se obratili nismo više oni isti, mi smo postali spašenici, obukli smo Krista. Krist Spasitelj nas je dotaknuo svojom spasenjskom ljubavlju. Tko nas vidi, vidi Krista, jer smo mi svaki od nas drugi Krist.

Prihvaćajući Krista u svom životu, mi prihvaćamo njegov stil života, a to je siromaštvo po kojem se odričemo svega što nas sputava na putu, u hodu, u trku s Kristom i za Krista, jer valja nam stići do cilja. Cilj našeg životnog hoda je vjera u uskrsnuće. Stoga je naše korizmeno vrijeme bilo usmjereno prema Vazmenom trodnevlju. Možemo Uskrs slaviti samo izvanjski, što mnoštvo i čini. Pogledajmo većinu današnjih uskrsnih čestitki na kojima od zečeva i pisanica (uskrsnih jaja) ne vidimo ništa od Krista, ništa od uskrsnuća. Tako često od svog deklarativnog katolištva ne vidimo nikakva djela vjere pa ni ona poput nedjeljne mise, osobne dnevne molitve, obiteljske molitve, nemrsa petkom, poštenog ophođenja s ljudima…

Dobro je da Uskrs bude izvanjski vidljiv, ali te vanjske znakove popratimo nutarnjim raspoloženjem koje se temelji na postojanosti i ustrajnosti u kršć anskim vrjednotama. Kršćanin iz vjere živi. Vjera mu nije samo neki dodatak životu ili ukras ili začin, nego temeljac. Dobar temeljac se prepoznaje. Možemo se pitati,
prepoznaje li se u našim mislima, riječima i djelima pa i propustima temeljac tj. Isus Krist. Mnogo toga zamagljuje sliku da smo djeca Božja. Mnogo je grijeha, razne su navezanosti da ne kažem ovisnosti. Korizmena djela pokore lijek su našoj grješnosti. Ja očekujem da nama nakon dobro odrađene korizme „na čelu piše“ da smo Kristovi. Svatko bi trebao moć i prepoznati taj rukopis. Kako katolik može psovati Boga ili što drugo sveto, kako može varati bližnje, kako može mrziti, kako može za sitne „političke“ bodove izdati svoju vjeru i njen nauk…? Kao u Krista preobraženi ne dopustimo nikome da nas pomisli to pitati. Sv. Vinko Pallotti nas uči da smo krštenjem postali apostoli. Apostoli su poslanici koje ništa ne smije zaustaviti ili obeshrabriti na putu naviještanja i življenja Evanđelja. Ne odustajmo zbog kušnji, jer one su poput ognja, poput vatre u kojoj se spaljuje ono nepotrebno, čisti prljavo. Kako se možemo radovati križu? Nikako, ako nemamo vjere da je naš križ
spasonosan, da nama pa i drugima donosi spasenje.

U našoj Crkvi, u našem društvu, u našim obiteljima, u našim vlastitim srcima je puno toga neurednoga, što pripada smeću. Neka ljubav Kristova bude vatra koja će to spaljivati. Trpljenje Kristovo je dobar i najbolji primjer prihvaćanja životnih okolnosti za dobrobit č ovjeka i čovječanstva. Isus je prihvatio volju Očevu iako ona nije bila ni malo lagodna, jer On se od muke znojio i to krvavim znojem. Da, nije lako patiti, dapače, teško je patiti. Patnja dovodi do očaja, ali ne svakog čovjeka. Patnja koja ima smisla, ostaje patnja ali se prihvaća jer je spasonosna.

Stoga, dragi čitatelji, dragi prijatelji i vjernici shvatimo i prihvatimo slijedeće

Uskrs je poruka životne radosti i nade. Uskrs nas potiče na radosno prihvaćanje života. Uskrs nas poziva na obranu dostojanstva života i poboljšanje životnih uvjeta svakoga čovjeka. Uskrs nas oslobađa od straha pred svakom prijetnjom i nemirom. Uskrs slave svi kršćani i očituju jedinstvo vjere i mole za jedinstvo Crkve i svega ljudskog roda.

SRETAN USKRS!

pater Ilija Sudar